piše: Štefica Vanjek
Dvije trećine veljače su prošle a meni je tog jedinog ženskog mjeseca već pun kufer. Dosta mi je mačje ljubavi, vrapčje i ljudske. Svake godine početkom veljače ista pjesma, mačke iz cijelog kvarta sjure se u moj ružičnjak pod prozore spavaće sobe i tad vodimo rat.
Mačke su lukavi ratnici pa ja uvijek izgubim a one i dalje caruju u mom dvorištu. Da se zna, ja nemam mačke, ne što ih ne volim već zbog tuge kada nesmotrene završe pod kotačima jurećeg automobila. Cijelu godinu čistim za tuđim mačkama ali veljača je katastrofalna (zna se da je mjesec ljubavi), nečiji mačak obavezno označi svoj teritorij a onda zbog smrada natjera me na generalku u kući kad joj nije vrijeme (em ti mačke i tisućljeća u kojima nisu izumrle, e sada će me popljuvati ljubitelji mačaka, ali fućka mi se).
Imam osjećaj da u mojoj ulici svaka kuća ima mačku osim mene, ali se zato kod mene održava dernek u noći kao da dočekuju kralja ili možda kakvu sportsku momčad, ili netko bez sluha reve mi pod uho. Obavezno me iz sna probudi glas poput dječjeg plača pa jedva raspoznajem da ne plaču mali susjedi već se dere mačak, a onda nastaje opći urnebes.
Muž mi svaki puta kada se žalim na mačke, kaže:
“To ti je zato što ih tjeraš pa ti se svete, mačke nisu kao psi da zaborave, one su zlopamtila“. Uh, poznam i ljude tih karaktera.
“Je, što bih trebala? Kupovati im hranu i ostavljati svaki dan da me ostave na miru? I da ne budem čistač za njima, ha? Ne dam im spavati na terasi jer su jastuci prljavi kao da su na kiši stajali u blatu, a da ne pričam da sve gredice sa cvijećem bez traženja njihove pomoći prekopaju i ostave svoje poklone koje moram sakupljati za njima. Hoćeš to ti od sad raditi, pa se ne ljuti na mačke?” Odbrusim ljutito jer još nisam odmorila od pranja i čišćenja.
Molim stručnjake da što prije usavrše humanoidnog robota za zamjenu nama starcima. Ah, da to će imati pravo ponovo oni kojima nije prijeko potreban.
„Ma znaš da se ne mogu sagnuti zbog kuka i disanja.“ Krenu isprike zašto se nešto ne može.
„Ma sve znam samo sam ljuta, i na mačke, i na ptice koje hranim i ostavljam vodu, a one meni bijele mrlje na terasi. Oni su kao naši političari, mi ih hranimo, a oni (ne mogu ljepše reći kao kakaju, jer to je malo, to rade bebe), seru po nama misleći kako smo glupi, pa nam mogu farbati oči. (Ups, ponovno me odvukla politika, što mogu kada ima milijun usporedbi)“.
Rekla sam da ne ću više gledati TV i vijesti jer me isto svaki puta razljuti da bi ga najradije bacila kroz prozor, jer su vijesti toliko pročišćene kao da su bile na situ na jugu. Farbaju nas kako je u Njemačkoj loše i ljudi se vraćaju. Pitam snahu da li zna da se netko vratio? Normalno, ne zna da je itko iz njihovih krugova izrazio želju za povratkom. Kažu novine kako se vratilo 22 tisuće stanovnika, a iselilo 11 tisuća, i onda je u skupom hotelu u Zagrebu održan bal za četiristo povratnika od onih jedanaest tisuća. Tu sigurno nije „stoka sitnog zuba“, već se regrutira kadar za nove ministre da se mogu mijenjati kao čarape, a nigdje boljitka ni pomaka naprijed sve siromašnijem puku. E, da mi je bilo biti na tom balu da vidim face povratnicima, osim ovih koje više ne mogu gledati, pa da savjetujem unucima gdje da ne idu raditi. Kaže mi znanica koja pozna mnoge kako su povratnici najgori poslodavci, varaju državu na sve moguće načine, zakidaju radnike gdje god mogu a oni se brzo bogate na tuđoj muci. Isprike poslodavcima koji cijene svoje radnike i koji nisu podlegli uvriježenom ponašanju.
Uh, sama sebi se divim kako suvislo pišem, bolje nego neki ministri. Morati ću se prijaviti na izbore, možda potegnem do nekog ministarstva. Ha, ha, nema šanse ni u razmišljanju, nemam debelu vezu ni milijune u džepu. Već mi je duže vremena žao što nisam rođena negdje drugdje nego u siromašnoj zagorskoj obitelji, mada kažu da su mi preci bili plemenite krvi. Pitam se hoće li ikad izumrijeti ovi uhljebi kao što je moje plemstvo?
Eto, moje istrošene vijuge rade sto na sat, a na to me tjera ova dosadna veljača u kojoj smo željni vidjeti traku sunca. Dok ja treniram vijuge, muž je zbrisao kod susjeda. E, to je ljubav u ovom mjesecu ljubavi. Ne trebaju mi pokloni i ruže nego samo malo mira kada vidi da sam ljuta. I možda pokoji topli zagrljaj.
Skoro sam zaboravila „Fašnik“, baš sam ga ove godine iskoristila za maskiranje. Kažu da pametni „luduju na fašnik“, a ostali luduju i nose maske cijelu godinu. I tu su u pravu.
Na fašnik, pod maskom, mogu sipati otrov bez posljedica.