SJEĆANJE NA 17. LISTOPAD 1991.

piše: Marija Dobošević
Ilok/ Kolonom sjećanja ulicama Iloka danas u 17 sati Iločani će obilježiti 26. godišnjicu izlaska iz neprijateljskom vojskom okruženog Iloka.

Na izlazu iz Iloka, mjestu na kojem su Iločane toga 17. listopada 1991. godine pregledali i ispratili iz Iloka vojnici JNA, uz spomenik “Svjetlost dolazi”,  položit će se vijenci i upaliti svijeće za sve stradale Iločane i pripadnike Zbora narodne garde u obrani Iloka, a u 18 i 30 u crkvi Svetog Ivana Kapistrana služit će se misa zahvalnica za naš sretan izlazak iz Iloka tada i povratak u Ilok nakon mirne reintegracije.

Nakon višemjesečnog okruženja Iloka neprijateljskom Jugoslavenskom narodnom armijom i srpskim paravojnim postrojbama i odsječenosti od ostatka Hrvatske svanuo je 17. listopad, prekrasan sunčan i topao jesenski dan. Nakon dana neizvjesnosti u kojima je stanovništvo Iloka povećano brojnim žiteljima okolnih mjesta koji su utočište potražili u Iloku, trpjelo stalne provokacije neprijateljskih postrojbi, isključivanje električne energije, medijsku i komunikacijsku odsječenost od domovine, Iločani su se na referendumu odlučili za zajednički izlazak iz Iloka.

Tada sam imala 16 godina. Ovako je to ostalo u mom sjećanju…

Od ranog jutra toga dana bili smo spremni uključiti se u kolonu automobila, kamiona, kombija, traktora… Koristila su se sva prijevozna sredstva. Tko nije imao vlastitog prijevoza ukrcao se s najnužnijim stvarima spremljenim u par vrećica u vozila iločkih firmi. Iako su moji roditelji i baka još večer prije pripremili što ćemo ponijeti u prikolicu našeg traktora do popodneva se nismo uspjeli maknuti iz dvorišta. Ulice su bile zakrčene vozilima, ljudi su izlazili iz automobila, raspravljali o tome kamo će krenuti i o onima koji će ostati.

Puno starijih ljudi odlučilo je ostati u Iloku. Razmišljali su: nikome ništa nikada nisu učinili, preživjeli su prošli rat, preživjet će i ovu nevolju. Tako je i moja baka. U podne kad je trebalo namiriti stoku pitala je moju mamu: “A tko će namiriti svinje, tko će pomusti moje krave i koze?” Mama joj je rekla: “Nitko.” Onda je ona odlučila: “Ne idem ja nikuda.” I ostala je.

Svi su morali  proći ulicama našeg Iloka do izlaza prema mostu za Bačku Palanku gdje su nas pregledali vojnici JNA nemamo li kakvog oružja, a neke ljude su izdvojili i poslali u logore u Srbiju. Mi smo do mosta stigli oko pet popodne. Sjećam se mojih vršnjaka koji su ostali u Slovačkom kraju kroz koji smo prolazili i gledali nas u koloni smijući se. To te zaboli jako i ureže se u dušu.

Na mostu su posebno pregledali muškarce, a posebno žene i djecu. Vojnikinja koja je pregledala mamu i mene pitala nas je znamo li kamo ćemo. Moja mama joj je odgovorila da mi znamo, ali većina ne zna. Kad smo konačno izašli iz Iloka k nama na prikolicu su došli susjedi, muž i trudna žena s malim sinom. Oni nisu imali svoj auto pa su iz Iloka krenuli kamiončićem neke iločke firme. Na mostu su ih sve izbacili iz kamiona i ukrcavali u autobuse-harmonike, ali oni nisu htjeli ići do Lipovca, do Hrvatske tako nego smo ih mi primili na prikolicu.

Iz Iloka smo izašli novosagrađenom obilaznicom prolazeći pored neobranih vinograda iz koji su nas na određenim razmacima ispraćali tenkovi i vojnici JNA prkosno nam pokazujući dva prsta. Penjali smo se prema Principovcu i s prikolice gledali prema Iloku koji je bio okupan prekrasnim jesenskim kasnim, zalazećim suncem. Volim Ilok, i taj pogled mi je ostao urezan u sjećanju. Spustila se jesenska noć, zahladilo je, prolazili smo kroz srpska sela u potpunom mraku. Kroz Šid, uz kuće kroz tamu smo nazirali vojnike s oružjem u rukama, a mi smo na prikolici molili krunicu.

Tako smo došli do odvojka kojim smo trebali skrenuti prema autoputu za Lipovac. Pred nama je bio jedan traktor, a iza nas kolona od petnaestak automobila i još traktora. Cijeli dan, od jutra, su vozila prelazila isti put, a kako su traktori sporiji tako se i kolona raskidala. Na odvojku kojim smo trebali skrenuti prema autoputu i Hrvatskoj stajao je vojnik s automatom tako da je traktor koji je vozio ispred nas produžio ravno cestom. Vozili smo se neko vrijeme kad nas je obišao bijeli automobil s oznakom promatrača Europske zajednice. Oni su pratili naš konvoj i kad smo stigli u malo mjesto do mosta koji je bio zatvoren betonskim barikadama okrenuli su nas i poveli nazad do odvojka za autoput na kojem više nije bilo vojnika.

Do Lipovca smo sretno stigli. Tamo su nas s prikolica premjestili u autobuse i tako smo stigli na odmorište Rastovica kraj Županje. Bilo je već kasno. Odmorište je bilo zagušeno bezbrojnim autobusima, automobilima, traktorima… Stali smo i dosta dugo stajali. Donijeli su nam sendviče i čaj. Mama je odlučila otići potražiti tatu. Dugo je nije bilo. Autobus je odjednom krenuo, a mene je uhvatio strah. Brat je spavao pored mene, a mame nije bilo. Ipak, iako je potrajalo, vratila se i rekla da je našla tatu.

Odatle su nas odvezli u Gornje Andrijevce, u jednu školu gdje su nas dobri ljudi dočekali i poveli kućama da prenoćimo, a mislili su i da ostanemo kod njih do povratka u Ilok. Tata je prenoćio na odmorištu u prikolici, imao je posteljine i hrane pa nije htio otići od traktora. Nas je uzela obitelj s dvoje djece baš naše dobi, mislili su biti će dobro i za jedne i za druge. Hvala im na tome. Ostali su mi u dragom sjećanju iako se sjećam samo imena djece, Marin i Mirta.

Sutradan smo tatu tražili preko lokalne radio postaje, a mama je nazvala svog brata u Zagreb i došao je po nas. Našli smo se s tatom i dogovorili da će on ostati u Đakovu uz traktor dok mu uja ne organizira prijevoz traktora do Zagreba. U Zagreb smo putovali noću kroz pljusak cestama izrovanim ratnim razaranjem. Kod uje smo prespavali i sutradan stigli u Krapinu k dedi i baki. Deda je umro nekoliko dana prije nego smo mi stigli tamo. Mama nije znala.

U progonstvu smo ostali sedam godina svaki dan razmišljajući da nas kod kuće čeka majka i da ćemo se uskoro vratiti.