Ruža Zubac-Ištuk
(Rodnom zavičaju)
Jutro se ojutrilo u njedrima krajolika.
Livada zrakama budi zjenice cvrčcima i cvijeću.
I bumbari su budni. Lete ispred mojih sljepoočnica,
zalijeću se u kosu i čelo.
.
U travi tragovi bosih nogu – uživaju u rosi.
Djetlić određuje takt koracima.
Sova u duplji starog bagrema drijema
dok selo postaje košnica puna razgovora i rada.
S neba blagoslov na oranice pada.
Postajem vitka srna uz žubor vrela usred kamenjara.
U ruci mi knjiga. Vinut će se slova sve do prozirnih oblaka
iznad brežuljaka – sve do vrata raja.
Pjevam himnu mladosti s prpošnim zvucima praporčića
ispod grla štrkljastih jaganjaca – planina odjekuje.
(Na pjesmu mi se uvijek odaziva.)
Za zvucima iz pastirove frule na pojilo ide umiljato stado.
I vjetrić se, baš kao i ja, zaljubio u idilu našeg zavičaja pa mi
na uho šapuće: „Uživaj, priroda i čovjek veliko su božje čudo.“
P.S.
Rado bih se, barem nekoliko trenutaka, vratila u djetinjstvo
i ranu mladost – nikad zaboravljeni prostor i vrijeme,
ali moje godine svjedoče da život zna biti teško čovjekovo breme.