U Zagrebu je predstavljena knjiga GRAD I ANTIGRAD autorice Đurđice Garvanović-Porobija
Zagreb/ Knjiga Grad i antigrad, autorice Đurđice Garvanović-Porobija, objavljena u nakladničkoj kući Biakova, predstavljena je u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića 29. siječnja 2026. godine.
Tom su se prigodom publici obratili akademik prof. dr. sc. Krešimir Bagić, urednica i izdavačica Zorka Jekić, prof. te autorica dr. sc. Đurđica Garvanović-Porobija.
Moderatorica programa bila je poznata zagrebačka književnica Lada Žigo Španić, prof. koja je i znana književna kritičarka. Knjiga Grad i antigrad zbirka je zapisa o gradovima u Hrvatskoj i svijetu u kojima je autorica prebivala, boravila ili ih posjećivala. Ti se zapisi, kako ih je odredio akademik Bagić, „oblikuju na diskurzivnom polju na kojemu se prepleću pjesma u prozi, kratka priča, esej, putopis, crtica, parabola“. Uz taj književni doprinos, ova knjiga zasigurno zbližuje različite kulture, a između ostalih domicilnu i iseljenu hrvatsku zajednicu i pripadne građanske vrednote.
Tri zapisa iz knjige o njemačkim gradovima:
FRANKFURTSKI BABILON
Ulazimo u sajamske hale na sporedan ulaz držeći se ni za što na pokretnom traku, osim zubima za zrak, osim za samopouzdanje. Najposlije mi se ostvarila djetinjska želja dok sam malim koracima hodala na daleki željeznički kolodvor kao na Daleki istok. Udaljenost mi se činila kao cijeli život – stotinu kilometara puta stotinu kilometara. Da nam je kakav pokretni nogostup, da nam je pokretna cesta za pješake! Neke se želje ostvare nakon 20 ili više godina.
I evo me sada na frankfurtskom Sajmu knjiga. Oči sam s blistavih naslovnica bacila u nutarnji tekst, kažiprstom dotaknula mekoću tiskanih slova. Znate li da knjige mirišu na novo i nepoznato, na daljine i na bliskosti, na tlo i nebesku plavet? Opijena množinom knjiga hodala sam gore-dolje kraj štandova i prikupljala prospekte kao orahe, besplatne naljepnice i ukrasne olovke. Neki su dijelili i bombone za djecu u nama. I dalje vidim mnoštvo lica – znane pisce, sedmu silu i prodavače sendviča u dvorištu. Babilon u Frankfurtu s pozitivnim predznakom.
U DARMSTADTU SVE JE KAKO TREBA BITI
Čim si ušao u Darmstadt, ušao si u zonu uređenosti. Istuširane ulice, obojeni tramvaji, uredni nogostupi. Putokazi gdje i trebaju biti, smjerokazi gdje ih očekuješ. S lakoćom zagrliš takav grad – sanjaš o njemu dok prolaziš gradovima antipodima. Uđeš u prodavaonicu biljnih namirnica dočekan mirisom ružmarina, metvice, ružinih latica … orašasti plodovi provirkuju iz ladica – vjeverica je jedan od kupaca, kaže da su izvrsni za mozak. U seminarskim prostorima sag star stotinu godina izgleda kao nov – eto što znače održavati i održivost
i koja im je definicija.
U sobi u kojoj spavam kupaonica diše – čuješ kako izdiše čistoću, u okolišu cvjetovi dobra, šumarci, jež u pokretu… Upoznajem Ana-Lizu iz Finske, Jona iz Švedske, Petera iz Pakistana. Potonji je posebno ljubazan – na stankama priča mi o Šri Lanki – tamo su mu roditelji. Na odlasku mi poklanja tirkiznu figuru ribe od brušena stakla. A ja osjećam da napuštam grad u kojemu je sve kako treba biti. Iluzija ili ne, nije presudno.
U DOMU RUŽA
U Rosenheimu rastu ruže i lijepe djevojke. U Rosenheimu rastu i starine iz rimskoga doba.
Raste i rijeka Inn i jezero i močvara. Spavam u Hrvatskom domu – uvečer slušam rasprave i smijeh se zarotira i kruži uz visoki strop. Danju posjećujemo hrvatske obitelji. Na licima pečat iskorijenjenosti pomiješan sa svjetlom nade i sjenom asimilacije u novo tlo. Oni su kao biljke presađene u drugu klimatsku zonu – kolebaju se između ukorjenjivanja i sušenja. Djeca će se primiti – kažem u sebi kao moja baka za rasadu rajčice ili paprike … Za vikend posjećujemo obližnji dvorac Herrenchimsee. Premošćujemo jezero Chimsee brodicom kao Galilejsko more. S nama je i brat rosenheimskog biskupa. Ohridsko jezero je svjetlije, sjetim se, s bijelo-plavetnom čipkom pjene na suncu.
Dvorac je sazdan prema uzorku Versaillesa. Prolazeći dvoranom zrcala i kraljevskom spavaonicom optočenoj zlatom i baroknim prenaglašenostima s jezom u sebi pomislim: “Kako bih bila nesretna u takvim odajama, okružena zlatom i spletkama, možda i perfidnim ubojstvima.” Vlasnik Ludvig II. bio je uhićen, zatočen u drugi dvorac i pronađen mrtav u drugom jezeru… U dvorcu Herrenchimseeu nije uživao.
Bolje je imati duhovni dvorac i bolje je pisati dvorce poezijom i živjeti u njima bez vanjskog zlata u zlatu riječi i slova, u tihom poniranju u prostore koji se ne mogu ni kupiti ni prodati…