O velikoj izložbi hrvatske umjetnosti u berlinskom muzeju Kunsthaus Dahlem
– Kako su Hrvati Jugoslaviji, pa time i Hrvatskoj, prokrčili put na Zapad –
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Tamara Janković, Yevheniia Havrylenko, Ivo Cenkovčan
„I tako, od ove večeri, možemo dobiti uistinu jedinstven uvid u neovisan, svojevoljan razvoj jugoslavenske umjetnosti – s fokusom na Zagreb – oko 1950. godine. Posebno u usporedbi s umjetnošću u DDR-u u to vrijeme, u kojoj je socijalistički realizam bio mnogo snažnije propisan, ovdje se očito vide fascinantni posebni putevi pod Titom. Izložba ne želi, niti može, prikriti mračna poglavlja tog režima. Ali ih ne može ni predstaviti u cijelosti. Ali gdje, ako ne ovdje, na ovom mjestu, može se odvijati kritičko, povijesno osviješteno ispitivanje umjetnosti i propagande!“
Ovim je riječima dr. Dorothea Schöne, umjetnička ravnateljica Kunsthaus Dahlem, u večernjim satima prošloga četvrtka pozdravila posjetitelje izložbe „Estetika kao politička strategija 1945. – 1960. koju je osmislio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Branko Franceschi.
Sa Schöne je Franceschi izložbu dogovorio prošle godine u Agrigentu, gradu na južnoj obali Sicilije, koji je tada nosio titulu talijanske nacionalne kulturne prijestolnice za 2025. godinu:
„Naš dogovor je bio u toj mjeri spontan da se ne mogu sa stopostotnom sigurnošću sjetiti kako je do njega došlo. Kolegica je iskazala zanimanje za našu zbirku, pojasnio sam joj što se kod nas jedinstveno dogodilo u razdoblju koje je njihovo područje djelovanja i istaknuo da zbirka NMMU raspolaže ikoničkim umjetninama. U narednim sam mjesecima posjetio Kunsthaus Dahlem i kad sam vidio prostor i saznao sve o povijesti građevine koncipirao sam sinopsis i izbor radova za izložbu. Oboje smo bili zadovoljni i nadahnuti pa smo krenuli u realizaciju.“
Povijest zgrade Kunsthaus Dahlem, smještenoj u elitnom Zehlendorfu, uz idiličnu gustu šumu Grunewald i mirnog Pücklerovog ribnjaka, nedaleko gradske vreve, i više je nego bremenita. Kuća je izgrađena 1939. kao državni atelje za najdražeg Hitlerovog kipara Arne Brekera i bila je dio projekta umjetničke kolonije, nikad ostvarenog. Danas se u Kunsthaus Dahlem izlažu kiparska djela nastala poslije 2. svjetskog rata, a povremeno slikarski i grafički radovi kao i fotografije i mjesto je suočavanja s prošlošću, za rasprave o odnosu prema bliskoj prošlosti, počinjenim zločinima i njihovom rasvjetljavanju.
Na otvaranje hrvatske izložbe došlo je oko 150 uzvanika ispunivši cijeli prostor s time da su sigurno jedna petina bili hrvatski posjetitelji koji su se odazvali pozivu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Njemačkoj u kojem je navedeno da je Veleposlanstvo „Sonderpartner der Eröffnung“ (hrv.: Poseban partner otvorenja).
Na otvaranju se Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, posjetiteljima obratio na engleskom, ali je za Hrvatski glas Berlin ovako sažeo svoj pozdravni govor:
„Ukratko, govorio sam o tome kako se jedna pragmatična politička odluka odražava na umjetničko stvaralaštvo i kako je moguće da odluke, koje u jednom području otvore mogućnost razvoja i boljitka, na drugoj strani rezultiraju žrtvama koje ne smijemo zaboraviti ni pred najvećim umjetničkim djelima. Ljudski život je najvažniji, stoga smo izložbu posvetili prošlim, sadašnjim i budućim žrtvama autoritarnih režima. U našem poslu i suvremenoj kustoskoj praksi, koja nikad ne razmatra umjetničko djelo izvan kontekstualnih okvira njegovog nastanka, jedina ispravna radna metoda je iskrenost i iznošenje svih činjenica. To je naša odgovornost i tako smo se postavili. Ukratko, imali smo u tom trenutku izvanrednu umjetničku produkciji koja nas je činila jedinstvenim u socijalističkom bloku, ali to je plaćeno patnjom i smrću neistomišljenika. To je život i to treba reći. Moj dojam je da je publika s razumijevanjem primila izložbu, njene razloge i poruke.“
S Brankom Franceschiem na izložbi je radila i njegova kolegica, Marta Radman, kustosica u NMMU, rođena u trenutku raspada Jugoslavije i stvaranja današnje Hrvatske:
„Djela, koja smo odabrali, ne govore samo o jednoj kulturnoj politici ili o jednom povijesnom okviru, nego o mnogo složenijem iskustvu života unutar sustava koji je istodobno proizvodio i represiju i modernizacijske impulse. U tom smislu ona ne otvaraju samo pitanje povijesti umjetnosti, nego i pitanje socijalizacije generacija koje su u tom sustavu odrastale, stvarale, vjerovale, prilagođavale se ili mu se opirale.“
Branka Franceschia sam upitala kako je došlo do suradnje s Veleposlanstvom Republike Hrvatske i kada? I tko je inicirao tu suradnju?
„I Kunsthaus Dahlem i mi smo se obratili Veleposlanstvu Republike Hrvatske s obzirom da je to ustaljeni način rada kada svoju državu predstavljate u inozemstvu, odnosno, kad ugošćujete izložbu iz inozemstva. Pogotovo kad je riječ o muzeju najvišeg nacionalnog statusa. Poslali smo sve potrebne podatke i sinopsis izložbe. Naposljetku se veleposlanik ispričao zbog spriječenosti, ali je uz dodatnu pomoć privatnog sponzora Veleposlanstvo pomoglo sa zakuskom i vinima.“
Podosta hrvatskih posjetitelja imalo je razumijevanja za izvanredne veleposlanikove obveze, ali su se mnogi čudili što „nitko nije došao iz veleposlanstva“. Kustosici Radman nije zasmetalo što na otvaranju nije bilo veleposlanika:
„Veleposlanik sigurno ima svoje obveze i razumijem da nije mogao sudjelovati na otvorenju. Meni je važnije da nas je institucija, koja nas je ugostila, primila ozbiljno i s punim razumijevanjem teme koju izložba otvara, te da je samo otvorenje prošlo uspješno i u vrlo dobrom ozračju.“
Posjetitelji su uživali kako u hrvatskom iću i piću, tako i u izložbi, ali i u glasu mlade portorikanske pjevačice bluza, Adriane C. Rivere Corujo.
U nekadašnjem Brekerovom ateljeu izložene su 32 djela – što bista, što glava, ulja na platnu, kompozicija, obojenog drveta, umjetnički obrađenog kamena – dvadeset i četvero vrhunskih hrvatskih umjetnika neprijeporne međunarodne reputacije, a u hrvatskoj kulturi od enciklopedijskog značenja.
U prozračnom ateljeu, raskošnog prostora s velikim prozorima i staklenim stijenama, i visokog stropa, kojeg danju osvjetljava sjeverno svjetlo, centralnu poziciju zauzima brončana statua Josipa Broza Tita Antuna Augustinčića iz 1948., koja nam je svima znana kao jedna od najreproduciranijih skulptura jugoslavenskog komunističkog vođe.
Tu je i bista Vladimira Nazora Vanje Radauša. Kad sam ju ugledala, prisjetila sam se prve strofe Nazorove pjesme:
Hrvatski jezik
U tebi sam vijek svoj proživio
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
U prizemlju su tzv. figurativci, umjetnici koji prikazuju, i koji su prikazivali prepoznatljive oblike i motive iz stvarnog svijeta – ljude, predmete, pejzaže.
.
Od kipara nailazimo na Ivana Sabolića, Dušana Džamonju, Valerija Michelia, na kiparicu Kseniju Kantoci i na Vojina Bakića, a od slikara na Slavku Kopača, Edu Murtića, Ivana Picelja, Božidara Rašicu, Josipa Vaništu, Marijana Detonia, Aurelija Lukežića i Marina Tartagliu.
Kuratori Franceschi i Radman apstraktna su djela smjestili takoreći na nebu pod oblake – na visokom balkonu, koji se proteže uz južni zid ateljea, a do njega iz prizemlja vode čelične vijugave stepenice.
Na vrhu stepenica dočekuju nas dvije slike – „Kompozicija 7“ i „Kompozicija 14“, dva ulja na platnu iz 1959., jednoga od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. vijeka – Julija Knifera i brončani „Ležeći torzo“ Vojina Bakića. Na lijevo od ove dvojice su Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Vladimir Kristl, Šime Perić, Ferdinand Kulmer, Ivo Gattin i Milena Lah sa „Slobodnom formom“ u kamenu iz 1957.
U trećem je izložbenom prostoru izloženo samo jedno djelo – „Metal Sculpture 3“ Dušana Džamonje, smješteno je u sredinu. Na zidovima te edukativno aktivacijske sobe su paneli s povijesnim informacijama o Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1960. Informacije sasvim dobro zadovoljavaju u zadnje vrijeme u hrvatskom društvu omiljenu uzrečicu: „Ako ne znaš šta je bilo“. Oni posjetitelji, kojima je tadašnja Jugoslavija tabula rasa, saznat će najvažnije, a onima, koji su živjeli u to vrijeme, i proživjeli ga, to je koristan podsjetnik. Riječ je o pet informativnih napisa: Jugoslavija pod njemačkom okupacijom, Oslobođenje Jugoslavije i uspostava Socijalističke Republike, Kultura i društvo pod Titom, Paviljoni za svjetske izložbe – međunarodna kulturna misija, Umjetničke izložbe – medij modernog doba. U četvrtak navečer u toj prostoriji nije manjkalo pažljivih čitatelja.
No vrata dahlemskog muzeja, okruženog tišinom grunewaldske šume, još se nisu ni zatvorila, a već je krenula političko-ideološka paljba na izložbu. Mi novinari volimo odlučivati kome ćemo dati prostor, a kome ne pa time brkamo novinarstvo s poslom kazališnog direktora. Umjesto da prikažemo obje strane, mi marginaliziramo drugu stranu dopuštajući joj samo simboličan glas. Takvo negativno uokvirivanje obilježje je propagande.
Napad je došao s omiljenog hrvatsko-dijasporskog portala iz Frankfurta na Majni, Fenix magazina. Izvjestitelj je ustvrdio da izložba veliča Tita i propalu Jugoslaviju. Objedu je prenio n1info.hr, a na kraju se u najtiražnijem dalmatinskom dnevniku moglo pročitati da je Titova skulptura uznemirila posjetitelje velike izložbe u Berlinu.
Upitala sam tvorca izložbe i ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Branka Franceschia, što on kaže na te salve.
„Portalu se ne čudim, pretpostavljao sam da je lik Tita crvena krpa za dio emigracije koja dalje od toga neće niti razmatrati izložbu, što je šteta. Optuženi smo za stavove koji nemaju poveznice s našim konceptom, proizvoljni su i lažni. Njihov osvrt nije kritika izložbe već ideološki pamflet. Osim izravnih ideologiziranih parola nema nikakvog sadržaja, niti pokušaja razmišljanja. Sreća da živimo u demokraciji, inače bismo se proveli kao u Titovom režimu. Šteta što balansirana povijesna priča neće doprijeti do nekih i baš zato se iz povijesti nikad ništa ne nauči. Ono što me iznenadilo jest da je Slobodna Dalmacija, bez da nas kontaktira i bez da provjeri navode, prenijela njihov tekst kao vijest i osvrt na izložbu. Katastrofalan dan za naše novinarstvo.“
……
Izložba „Ästhetik als politische Strategie“ (hrv.: Estetika kao politička strategija)
– Djela Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb –
20.3. – 21. 6. 2026.
Kunsthaus Dahlem, Käuzchensteig 12, 14195 Berlin-Zehlendorf
(U izložbeni prostor ulazi se kroz kafić.)
Od srijede do ponedjeljka: od 11 – 17 sati. Utorkom je muzej zatvoren.
Ulaznica košta 6 eura, s popustom 4 eura.