piše: Štefica Vanjek
Proljeće je stiglo i krenuli su radovi po okolišu, orezivanje voćki, grmova i ruža. Cijeli dan sam bila na dvorištu jer sam u mladosti nasadila svega i svačega misleći kako ću u starosti imati pomoćnike (aha, možeš misliti, svi se razmilili kojekuda kao rakova djeca). Sama danima rovarim po dvorištu, onoliko koliko mi artritis dozvoljava.
Nakon napornog dana uđem u kuću sva mokra od znoja, smrdljiva od paljenja korova, ni dimnjačar ne smrdi tako, jedva čekam dočepati se tuša jer me vlastiti znoj izjeda kao da mi je muž pa sam na njega alergična (uh, ne smije ovo pročitati, ali baš me briga, ništa ne lažem).
Izvijestim muža nakon napornog rada:
“Idem se istuširati i oprati glavu.“
„Jel´ iznutra?“ Ispali svaki puta (kao Izraelci na Iran iz drona). Već mi je dodijalo odgovarati, pa odbrusim kao pametnjakovićka:
„Može, ako mi odaš tajnu kako ti to radiš, pa si tako pametan, možda imaš i recept kako pamet natočiti u prazne glave naročito ove što ratove vode. Podijeli ga svijetu, možda dobiješ i Nobela jer u ovom vremenu baš jedan takav pametnjaković svijetu treba da zaustavi ovo zlo“. (Da mi je znati gdje je popasao toliko pameti ,nepotrebne)
Proradi mi tada empatija na entu. Što su civili i djeca krivi monstrumima željnima slave i vlasti pa se ponašaju kao zvijeri? Zar smo na taj stadij došli da se ponašamo gore od zvijeri? Zvijeri napadaju samo kad su gladne i radi opstanka i to ne svoj soj, a mi ljudi obrnuto, napadamo svoj soj radi bogatstva, profita, vlasti i tko zna čega, i kakvih ega. U budućem životu bit ću krtica što neće vidjeti ni sunca ni mjeseca, samo korijenje bilja za preživljavanje, ali i tamo ću morati biti oprezna da me ne dohvati kakva motika.
„Čekaj, baš ću pitati prijateljicu kako se na engleskom kaže ispiranje mozga, da znaš za ubuduće kad idem prati glavu”
Dohvatim mobitel i nazovem prijateljicu kojoj je engleski kao materinji jezik, stavim je na razglas da i muž čuje, možda zapamti izraz pa ćemo se šamarati engleskim.
„Pozdrav Eva, evo se muž i ja prepiremo oko ispiranja mozga, znam da ti znaš kako se kaže na englesom, ja sam “Ruskinja” (mislim morala sam učiti ruski jer je to bilo namijenjeno sirotinji dok su oni imućniji učili njemački), ali nemam pojma kako se kaže na ruskom. Da me posjeti kakav ruski špijun sjetila bi se svih psovki odjednom, a znam i reći nekome “ti durak“ (ti si budala).“
Eva se grohotom nasmije i pita kome treba „brainwashing“ i obrazloži što to znači.
Malo sam ostala osupnuta jer nam to svakodnevno rade vladajući, klerici, bogataši i državnici u svijetu.
„Eto čuo si, i danas sam shvatila da nam mozak ispiru već godinama, mada to znam od kad znam za sebe. Uuvijek mi je netko ispirao mozak, najprije selske dežurne babe, onda otac, profesori… A i ti si u tom kolu, pa plešeš na istu muziku. Ha, ha, na sreću ja sam orah „koštunac“ pa si ne dam isprati glavu iznutra, još uvijek ona radi kao švicarski sat.” (Ponekad zaboravim imena i prezimena, to je zanemarivo jer face pamtim savršeno samo ih je teško smjestiti u događaj i vrijeme, ah ta starost).
Eh da je moguć „brainwashing“ prva bih otvorila salon za bogataše da im ostane samo savjest, empatija, skromnost i ljudskost pa da prekinu ovi glupi ratovi u kojima ginu samo slabi i nevini.
„Idem sad!” Krenem u kupatilo kad će on:
„Pazi, dobro isperi iznutra, ha, ha“
„E znaš da hoću, i to višestruko ono gdje je zapisano „moraš“ oprati veš, peglati, kuhati, čistiti, kositi, flaksati, šišati živicu i ostalo moranje, a ostavit ću samo „moraš“ pisati, putovati, čitati, uživati i moliti se Bogu da ovo ludilo u svijetu stane. A ti onda brundaj kao „medo Brundo“ i snalazi se sam kako znaš i umiješ, la pa, pa“.
I zbrišem prije nego dobijem još jedan pametan odgovor.