Lada Franić
gledam drukčije
ali ne
iz visina
nego
iznutra,
kroz tamno
zrcalo
koje gradi
barijeru
možda si
prepoznao
sjaj
u očima
što pamti
i vatru
i pepeo
i ruke
koje su grijale,
a ne samo gradile
kad ih dotakneš
one se povuku
kao voda
jer znaju
da vještina
nije moć
nego milost
nisam vila
nego žena
što diše iz
duboke tame
živi još
dublje
među vatrom
i vodom
ne boji se
nositi lotos
da ne zaboravi
gdje je
bačeno
sjeme
svjetlosti
a naočale?
one su štit od pogleda
koji bi me mogli
uhvatiti
kao kukca
u staklenku
puštaš
da budem
tajna
nepoznata
tvom planetu
smatraš:
neki se svjetovi
ne osvajaju
nego promatraju
iz daljine…
s
čežnjom
tamo
gdje
si
rekao
da
smo
se
sreli
možda
smo
samo
prepoznali
isti
s
a
n