Najbolji odgovori na najteža pitanja iz Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijama
piše: Lada Franić-Glamuzina
Draga Sonja,
ovo pismo je malo drugačije od ostalih zato što govori o ljudima koji su zaglavili u klopci, onih klopki koje ih drže i kad ih puste…. a takvih ljudi imaš i u domovini i izvan nje, zar ne? U ovim pismima koje tebi pišem, uviđam da me proganjaju takve klopke… pa tako je i ovo pismo klopka iz prošlosti.
Iznenadih se prije nekoliko dana kad sam dobila email od jedne moje stare poznanice s kojom sam studirala … prije smo se često viđale i kontaktirale. Evo, nismo se vidjele ni čule sigurno desetak godina. Živimo u istom gradu, ona je imala neke svoje pute, a ja opet svoje. Ona je imala svoje klopke a ja svoje. Nisu nam se klopke dodirivale ni križale …
Draga Sonja, prije desetak godina smo sjedile na kavi u kafiću i pričale. Tada se nalazila u teškom razdoblju. Bila je pred razvodom. Rekla je da je sretna da sve završava jer je laž u kojoj je živjela bila razarajuća. Kad laž i nepovjerenje uđe u međuljudski odnos to je kao hrđa, pokušavaš svim sredstvima očistiti hrđu, ofarbati lijepim bojama, ali hrđa uvijek probija, ne da se sakriti i ponovno počinje nagrizati čvrstoću materijala… to je klopka…. Rekla je tada da joj jako pomaže pisanje pjesma. Mislila je da to nije klopka… I poslala mi ih je na email, nekoliko, samo za ogled, da joj kažem što mislim. Nakon čitanja bila sam zatečena i nisam znala što bih joj odgovorila. Diplomatski sam joj rekla da bi bilo dobro da malo odleže, da se ohhhladeeee.
Činilo mi se mudrim da napravi odmak, mali vremenski odmak, i ona i ja. Ja zato što nisam znala ništa o takvim zamkama, a ona zato što je sve upoznala.
Poslije mi više nije slala emailove ni poruke ni ništa… izgubile smo kontakt.
No, prije nekoliko dana ona mi je opet poslala te iste pjesme.
A ja i dalje ne znam što bih joj rekla, a ni ona ne zna što bi s njima. Kaže, odležale su, odmaknule smo se, deset godina i ohladile se skrozzzzz. Bogme su se naležale, rekoh sama sebi, toliko da su na samrti.
Evo tih pjesama, draga Sonja, trebalo mi je dugo da ih prokljuvim.
Osim pjesme iz čl.0, Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijama ostale pjesme su iste, zapravo izgledaju iste, imaju iste riječi… Ali pazi naslova!!!!!!! Pa ona nema veze s pravom ni zakonima, što to ona misli, napisati novi kazneni zakon i predavati na Pravnom fakultetu??? Kazneni zakon o ljubavnim iluzijama???? 🙂 🙂
No, pjesme iz čl. 1.b i 2.b su potpuno drugačije to su prave klopke koje gutaju, lome i režu. Razlomljene su vizualno i pisane su različitim fontovima slova. U prvom čitanju sam ih pročitala normalno redak po redak od početka do kraja, i mislim si pa što ova slova ovako skaču kad je već sve napisala u uobičajenom slobodnom stihom, istim fontom…
….A onda mi se upalila svjećica, draga Sonja, svaki font slova jest jedna pjesma! Pjesme iz članaka 1.b i 2.b u jednoj većoj pjesmi sadrže čak 3 pjesme, to su pjesme 3 u 1 kao šampon…multiplicirala je svoje osjećaje kroz taj lom koji je prolazila, izlomila je pjesme na dijelove kao da je razbila staklo pa onda opet slaže krhotine u svoj novi životni mozaik…i piše zakon!!! Hej! Zakon!!!
Draga Sonja, shvatila sam da ta razlomljenost i kaos ipak imaju neki red i logiku.
Tek sad sam sahvatila!!!!!!! Auuuuuu! Deset godina mi je trebalo da skopčam neke stvari. Bilo me sram. Sram što sam bila toliko površna i egocentrična, što nisam vidjela ono očito, što nisam djelovala prije, što nisam pomogla prije…što sam bila slijepa pored očiju…gluha pored ušiju…. Što nisam vidjele te klopke ….itd.
Draga Sonja, evo tih pjesama:
Antiljubavni zapisi iz Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijama
ZaBoravila sam
(čl. 0., Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijama)
Zaboravila sam u međuvremenu kako se šeta gradom neobavezno
Zaboravila sam u međuvremenu voziti bicikl
Zaboravila sam u međuvremenu kako se beZbriŽnotrČi po nasipu
U međuvremenu sam još zaboravila: DiSaTiDuBoKo
Zaboravila sam da imam slObOdnOgAzrAkA u plućima
…tako sam plitko disala i …sKoRoSeuGuŠiLa
Dvolični zapis
(čl. 1.a, Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijma)
Kada si nekima bezbojnim ljudima
bojao njihove bezlične sive
i devastirane svjetove
Iznajmljivao naše boje
naše osmijehe
našu mapu na kojoj bi trebali naći
skrivene putove i staze…
planine i jezera
zemlje kakve nikad nisu vidjeli…
Pitam se što si dobio takvom razmjenom
dobrote i velikodušnosti
Sigurno je vrijedilo
Jer
Žrtva se uvijek isplati
Dvolični zapis
(čl.1.b, Kaznenoga zakona o ljubavnim iluzijama)
Kada Si nekima beZbojnim ljudima bojao njihove beZlične Sive i devaStirane Svjetove
IZnajmljivao naŠe boje naŠe oSmijehe naŠu mapu na kojoj bi trebali naĆi Skrivene
Putove i StaZe … planine i jeZera, Zemlje kakve nikad niSu vidjeli
Pitam Se Što Si dobio takvom raZmjenom dobrote i velikoduŠnoSti
Sigurno je vrijedilo
jer
Žrtva Se uvijek iSplati
Pa to je normalno
(čl. 2.a, Kaznenog zakona o ljubavnim iluzijama)
Blago se malo po malo rastočilo, obilje koje smo stvorili s vemenom se razasulo na
Čekanje na granice na davanja koja se ne uzvraćaju na ljubav koja se skrila negdje
U kutu da nikomu ne smeta jer bila je prevelika o nju su se spoticali, čudno gledali, sakrili smo je da nikome ne smeta jer da
Ne upada u oči (da ju ne ureknemo) da
Ne privlači pažnju umanjili je kako bismo mogli
Živjeti u malenome svijetu gdje je sve normalno i ništa nije veliko i
Ništa ne strši i ne viče: vidi, vidi, vidi me
VELIKA SAM
Pa tO jE NorMalnO
(čl. 2.b, Kazenenoga zakona o ljubavnim iluzijama)
Blago Malo po Malo se rastočilo obilje koje smo stvorili s vremenom se razasulo na
Čekanje na granice na davanja koja se ne uzvraćaju na Ljubav koja se skrila negdje
U kutu da nikomu ne smeta jer
Bila je preVelika o nju su se spoticali, čudno gledali, saKrili smo je da nikome ne smeta
Ne upada u oči (da ju ne ureknemo) da
Ne privlači pažnju umanjili je kako bismo mogli
Živjeti u malenome svijetu gdje je sve normalno i ništa nije veliko i
Ništa ne strši i ne viče: vidi vidi vidi Me
Velika Sam
Sad nakon deset godina bila sam mudrija te pitala svoje fejs prijatelje što misle o ovim zapisima/ pjesmama. Dobila sam zanimljive odgovore. (Iako je autorica prije deset godina, sama rekla da je to smeće koje joj služi za terapiju… no, ipak ih je sačuvala deset godina u hladnjaku da se smeće ne pokvari. Nije to slučajno, pomidlih…
Evo, što kažu moji prijatelji, svi se bave pisanjem i književnošću, više glava na kup je pametnije nego ova moja jedna…
M.M., dr.sc. i prof. hrvatskog jezika:
„Zapravo su sjajne… Pune sarkazma i sjete, pomiješano. Meni i bez grafičke igre djeluju moćno. Sve tri su su posebne… Snažni stihovi!“
K.I. dr.sc. književnosti na FF u Zagrebu:
„Meni je ovo na prvu ok, skroz mi se sviđa grafički oblik. No, moram to iščitati više puta. Ovaj grafički oblik je zamoran, ali ovdje je odličan.“
S.S. književnica:
„….sama poezija je sasvim u redu. Ono što je meni smeta je sklonost tim tzv. modernim, apstraktno vizualnim efektima. Mene to zamara i odbija od čitanja. Evo, ja iskreno!“
D.G. književnik:
„Dobro mi je to korištenje različitih fontova. Vješto je napisano i dobro izvlači iz pjesama neka dodatna značenja, signalizira, te izlomljene riječi pokazuje kako se i ona lomi. I bolne su.“
SAE, poznati pjesnik pod pseudonimom, za kojega nitko ne zna tko je ni što je bio, ali svi znamo da na njegovom fejsu nastaju najbolje i najčitanije pjesme u hrvatskoj književnosti. Njegov motto je – čitaj djelo ne autora.
Sven Adam Ewin:
„Pročitao, ali moram priznati da je to izvan moje percepcije poetskog teksta. Netko bi možda mogao reći da je genijalno. Ja bih rekao da je zanimljivo i neuobičajeno pisanje. Ranjena i rastrgana duša u malom čamcu na uzburkanom moru…“
Malo sam ga poslije ove izjave propitala za savjet, ipak smo mi stari fejs prijatelji.
Dobro, Svene, jesi li se ti ikada uklapao u društvo u kojem si radio i živio, upitah ga.
SAE mi odgovori: „Da, ali jednom svojom polovinom. Drugom sam uvijek bio SAE.”
U redu, to sam i mislila, a što ću reći ovoj mojoj poznanici, i ona je tako podijeljena, i ova druga polovica joj ne da mira, vidiš već deset godina, daj mi savjet, Svene? Ova druga polovica joj nikako ne da mira.
SAE: “Reci joj da radi s njom više, jer ju treba…”
Kako?
SAE: “Reci joj da je prvo pita strogo: Jel, gaduro, što tražiš od mene?”
Ajme, Svene, pa to je teško pitanje!
SAE: “Još teži je odgovor, nek ne očekuje da će ga lako pronaći…”
(Može li itko na to odgovoriti, pitam se?)
Eto, draga Sonja, ove odgovore svojih fejs prijatelja i kompetentnih ljudi sam joj poslala.
Sada čekam što će mi odgovoriti. …. Čekam već deset dana ….baš sam nestrpljiva…
Ne znam kako ona sada izgleda, je li plavuša, crvenkosa, crnokosa, voli li još haljine i štikle, ide li na Sljeme, što radi, ima li koga u svom životu? Nije na facebooku. Ne mogu zaključiti ništa.
Pitam se postoji li Ona više?
Ili je netko greškom i grubom šalom meni opet poslao ove pjesme na moj email.
Možad je umrla. Ljudi umiru bezveze, možda je pala s onoga bicikla iz prve pjesme i umrla.
Možda je samo otišla u planine i slika endemične biljke i zaštićene životinje. Htjela bih se sresti s Njom ponovno, jako to želim da je odmjerim, da joj pogledam duboko u oči i pogledam ju…da vidim tko je Ona sada? Da osjetim, očitam je li to ona stara ili nova gadura koja je prije deset godina otišla i ostavila sve. To mogu samo gadure, dobro kaže SAE.
Gadure daju najbolje odgovore na najteža pitanja. Čekam je, moram se sresti s njom, ako je još živa. Mislim da će nam se putovi opet sresti. Dvije gadure mogu postaviti 1000 dobrih pitanja i dati 1000 originalnih odgovora. 🙂
Srdačno te pozdravljam, draga Sonja!
Zagreb, 22.1.2020.g.
Glamuzirozno. Srcoliz umjesto plavog liza. Pozdrav svima – pjesnikinji, prijateljici, Sonji i nebu nad Berlinom.