Zašto suočavanje s prošlošću na Balkanu kasni – i što bismo mogli naučiti od Latinske Amerike
Predavanje Milana Červinke, izneseno 20. svibnja 1997. u palači Jalta u Frankfurtu, predstavlja angažiranu i kritičku analizu uzroka i tijeka ratova na prostoru bivše Jugoslavije iz perspektive obrazovanog svjedoka vremena. S obzirom na to da je Červinka po struci fizičar, a ne povjesničar, njegov pristup više je publicističko-politički nego znanstveno-akademski. Ipak, upravo ta distanca prema službenoj historiografiji i medijskim narativima čini njegovo izlaganje zanimljivim i vrijednim razmatranja. Tekst predavanja objavljen ju u časopisu Riječ, broj 42, 2012. HKZ-Wiesbaden.
Piše: Ivica Košak
Više od trideset i pet godina nakon završetka ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, regija je još uvijek duboko podijeljena. Jedni slave ratne zločince kao heroje, drugi nijekaju genocid. Zapad se odavno okrenuo drugim krizama. Ono što ostaje jest krparski prekrivač sjećanja, sudskih procesa i političke instrumentalizacije prošlosti.
U središtu tih rasprava nalaze se tri bitno različita pristupa odgovoru na pitanje: „Što se dogodilo i tko snosi odgovornost?“ Želim ih ovdje usporediti: angažirano svjedočanstvo fizičara Milana Červinke iz 1997. godine, dokumentaristički rad Mirsada Tokače i njegova Istraživačko-dokumentacijskog centra (IDC) u Sarajevu te institucionalizirani model komisija za istinu kakav je iskušan u Latinskoj Americi.
Červinka: Moralni svjedok s oštricom
Kad je Milan Červinka u svibnju 1997. u frankfurtskoj palači Jalta održao svoje izlaganje o povijesti rata, Daytonski sporazum bio je star tek godinu i pol. Studirani fizičar nije polagao pravo na to da je povjesničar – govorio je kao „suvremenik i promatrač“. Upravo je to njegovom predavanju dalo moralnu težinu.
Njegova je teza bila krajnje jednostavna: rat u Jugoslaviji nije bio građanski rat, vjerski rat, plemenski sukob, već prvi osvajački rat u Europi nakon 1945. I jasnim je imenom imenovao agresora: velikosrpski projekt pod Slobodanom Miloševićem. Tko je to nijekao ili relativizirao, po Červinki je postajao sukrivac.
Može mu se prigovoriti jednostranost – i doista, njegovo predavanje uvelike zanemaruje zločine hrvatskih i bošnjačkih postrojbi. No, Červinka nije pisao doktorsku disertaciju. On je držao politički stav, optužnicu protiv ravnodušnosti Zapada. Njegovo retoričko pitanje – čemu još služi sjećanje na holokaust ako nas ne potiče da odgovorimo na patnju u Bosni? – bio je moralni udarac.
Červinkin je pristup onaj angažiranog intelektualca: želi probuditi javnost, razotkriti propagandu, imenovati počinitelje. Bez strasti nema istine – moglo bi se sažeti njegovo geslo. Ali strast sama po sebi ne čini cjelovitu historiografiju. Za pravosudnu ili povijesnu preciznost nije dovoljna.
Tokača: Neupadljivi sakupljač imena
Gotovo istodobno, ali na posve drugačiji način, Mirsad Tokača započeo je svoj rad. Bosanski istraživač osnovao je u Sarajevu IDC s jednostavnim, ali monumentalan ciljem: registrirati svaku pojedinu ratnu žrtvu. Bez tumačenja, bez optužbe – najprije samo goli broj, ime, datum, mjesto.
Rezultat je bila „Bosanska knjiga mrtvih“. 97.207 imena. Među njima 60 posto vojnika, 40 posto civila. Bošnjaci, Srbi, Hrvati – svi koji su poginuli u Bosni između 1992. i 1995. Tokača je djelovao kao forenzički knjigovođa. Njegova je metoda bila arhivska, a ne tužiteljska.
Prednost je očita: Tokačini su podaci provjerljivi. Odupiru se negiranju jer se temelje na aktima, a ne na sjećanjima. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) koristio je njegove nalaze. Nedostatak: sam popis imena ne pripovijeda priču. Ne govori ništa o motivima strijelca, o zapovjednim lancima, o umiješanosti međunarodne zajednice. A podložan je i kritikama metodologije – primjerice, da je prikupljanje podataka u Federaciji BiH bilo znatno potpunije nego u Republici Srpskoj.
Tokača je neugodni dostavljač činjenica. Bez njega bi rasprava o brojkama često bila tek puko propagandno nadmetanje. No činjenice same ne vode pomirenju.
Latinska Amerika: institucionalni okvir kakav Balkan nema
U Čileu, Argentini, Peruu i Salvadoru nakon pada diktatura osnovane su takozvane komisije za istinu. One nisu bile sudovi u pravom smislu – nisu mogle nikoga osuditi. No imale su presudnu prednost: bile su državno legitimirane, često međunarodno podržane i djelovale su prema strogim pravilima prikupljanja dokaza.
Čileanska „Comisión Nacional de Verdad y Reconciliación“ pod vodstvom Raúla Rettiga (1990.–1991.) dokumentirala je gotovo 3000 slučajeva prisilnih nestanaka i političkih smaknuća. Komisija za istinu u Salvadoru (1992.–1993.) imenovala je počinitelje i razotkrila strukture terora. Te su komisije povezivale moralno razjašnjenje s preporukama za političke reforme. Nisu bile neutralne – jasno su zauzele stav protiv zločina protiv čovječnosti. No nisu bile ni bezuvjetno optužujuće; počiniteljima su često nudile amnestiju u zamjenu za cjelovitu istinu.
Na Balkanu je sličan pokušaj – RECOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima) – od 2006. godine napredovao tek sporo. Vlade država nasljednica međusobno se blokiraju. Srpska strana strahuje od kolektivne osude, hrvatska i bošnjačka od relativizacije vlastite uloge žrtve. Tako je suočavanje s prošlošću ostalo fragmentirano: nacionalne komisije za istinu u Bosni i na Kosovu slabo su opremljene, ICTY je odavno zatvoren, a nacionalni sudovi rade sporo i pristrano.
Tri puta – i nikako da završe?
Što nas uči ova usporedba? Červinka je u pravu kad ne odustaje od moralnog razlikovanja agresora i žrtve. Bez tog razlikovanja prijeti relativizacija genocida. Tokača je u pravu kad se zalaže za preciznu dokumentaciju – jer samo ono što je dokazano ne može se zanijekati. A iskustva Latinske Amerike pokazuju da institucionalne komisije za istinu, izvan sudskih procesa, mogu stvoriti prostor za društveno učenje.
No na Balkanu nedostaje političke volje za takvu sintezu. Nacionalizmi su okorjeli. Svaka strana ima svoju istinu, svoju priču o žrtvi. Možda je gorka pouka da istina sama po sebi ne liječi – ali bez istine je ozdravljenje nemoguće. Sve dok političke elite nastavljaju instrumentalizirati prošlost, Červinkine plamene riječi, Tokačine baze podataka i ideja regionalne komisije za istinu ostat će ono što su i danas: spomenici nedovršenom miru.
Izvori:
[1] Benz, Wolfgang (Herausgeber), Legenden, Lügen, Vorurteile – Ein Lexikon zur Zeitgeschichte, Moos, München, 1990
[2] Bilten Židovske općine, Zagreb, September 1991
3] Borić, Gojko, S inozemnog vidikovca, Erasmus, Zagreb, 1995
[4] Cović, Bože (Herausgeber), Izvori velikosrpske agresije, August Cesarea, Zagreb, 1991
[5] Glasnik AMAC, Frankfurt, 1994
[6] Grmek, M., Gjidara, M., Šimac, N., Etničko čišćenje, Nakladni zavod Globus, 1993
[7] Grulich, Rudolf, Hampel, Adolf, Maastricht starb in Sarajevo, Fachbereich 07 der Justus-Liebig-Universität, Gießen, 1993
[8] Gutman, Roy, Augenzeugen des Völkermordes – Reportagen aus Bosnien, Seidl Verlag, Göttingen, 1994
[9] Jüdische Gemeindezeitung, Frankfurt, April / Mai 1992
[10] Knezovic, Anto, Mitovi i zbilja,
[11] Milardović, Andelko, Srbijanski masovni pokret i hrvatsko pitanje, Globus, Zagreb, 1991
[12] Novakovic, Alexandar, Školski muzički leksikon, Tehnička knjiga, Zagreb, 1991
[13] Pilar, Ivo, Eine Geschichte Kroatiens, Serbiens und Bosniens, Heiligenhof – Bad Kissingen, 1995
[14] Radić, Cović (Herausgeber), Hrvatske izmedu rata i samostalnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1991
[15] Štefan, Ljubica, From Fairy tale to Holocaust, Zagreb, 1993
[16] Stefanov, N., Werz, M. (Herausgeber), Bosnien und Europa, Fischer Taschenbuch Verlag GmbH, Frankfurt, 1994
[17] Červinka, Milan, Die Geschichte des Krieges – Entstehung und Zerfall Jugoslawiens, Riječ, broj 42, HKZ-Wiesbaden, 2012. http://www.rijec.hkz-wi.de/Rijec_42_web.pdf