tekst i foto: Antun Lukšić
Postoje mjesta koja čovjek posjeti, fotografira i nastavi dalje. A postoje i ona druga, rijetka mjesta koja ostanu živjeti u njemu dugo nakon povratka kući.
Mjesta koja se ne pamte samo očima nego i nekom tihom unutarnjom osjetljivošću, kao da se njihov krajolik nastanio među uspomenama. Takvo je Lago di Braies, ili kako ga Nijemci nazivaju, Pragser Wildsee – jezero koje poput dragulja leži u srcu Južnog Tirola, među stijenama Dolomita, na gotovo 1.500 metara nadmorske visine.
Tko prvi put ugleda Lago di Braies, najčešće zastane. Ne zato što je veliko, niti zato što je najviše ili najdublje jezero Alpa. Zastane zbog boje. Teško je pronaći riječ koja bi je sasvim opisala. Ponekad je tirkizna, ponekad smaragdna, katkada gotovo stakleno zelena. U jutarnjim satima djeluje poput ogledala u kojem se ogleda nebo, dok u predvečerje poprima tamnije tonove, nalik poludragom kamenu skrivenom među planinama.
Iznad njegove površine uzdižu se veličanstvene stijene planine Seekofel, odnosno Croda del Becco, jednog od najprepoznatljivijih vrhova Dolomita. Njegova kamena masa nadvija se nad jezerom poput drevnog čuvara, dok se guste šume smreke i bora spuštaju gotovo do same vode. Sve zajedno djeluje toliko skladno da čovjek lako pomisli kako je pred njim krajolik nastao više maštom nego prirodom.
No, upravo je priroda autor tog remek-djela.
Geolozi vjeruju da je Lago di Braies nastao prije više tisuća godina kada je golemo odronjeno kamenje s okolnih planina zatrpalo dolinu i stvorilo prirodnu branu iza koje se počela skupljati voda. Ono što danas izgleda kao pažljivo osmišljena kompozicija zapravo je rezultat silovitih sila koje su oblikovale Dolomite tijekom milijuna godina. Te planine, danas pod zaštitom UNESCO-a, nekoć su bile koraljni grebeni drevnog tropskog mora. Teško je povjerovati da su vapnenačke stijene koje se danas uzdižu prema nebu nekada bile dno oceana.
No povijest Lago di Braiesa ne pripada samo geolozima.
Ona pripada i ljudima koji su stoljećima živjeli među ovim planinama.
Južni Tirol osobit je prostor Europe. Ovdje se susreću talijanska i germanska kultura, dva jezika, dvije tradicije i dvije povijesti. Sve do završetka Prvog svjetskog rata ovo je područje bilo dio Austro-Ugarske Monarhije. Tek 1919. godine, nakon raspada Carstva, Južni Tirol pripao je Italiji. Danas većina stanovništva i dalje govori njemačkim jezikom, a nazivi mjesta često postoje u dva oblika – talijanskom i njemačkom. Tako je Lago di Braies ujedno i Pragser Wildsee, a Braies je Prags.
Upravo ta dvojnost daje ovom kraju poseban karakter. U planinskim selima još se mogu vidjeti drvene kuće s cvijećem na balkonima, stare gostionice i crkvice koje više podsjećaju na Tirol nego na stereotipnu sliku Italije.
No možda je najzanimljivija upravo legenda koja se stoljećima prenosi među stanovnicima doline.
Prema staroj ladinskoj predaji, na području današnjeg jezera nekoć je postojalo podzemno kraljevstvo Fanes. Bio je to mitski narod koji je posjedovao golema bogatstva i živio u skladu s planinama. Priča kaže da su pastiri otkrili rudnike dragog kamenja i zlata te se pokušali domoći bogatstva koje nije pripadalo njima. Kao kazna, otvorio se prolaz prema podzemnom svijetu i nastalo je jezero koje je prekrilo ulaz u skriveno kraljevstvo.
I danas se među starijim stanovnicima može čuti priča kako se u tihim noćima, kada vjetar utihne, iz dubine jezera navodno mogu čuti zvuci zvona izgubljenog kraljevstva. Legenda, naravno, pripada svijetu mašte, ali upravo takve priče daju ovom mjestu onu dodatnu dimenziju zbog koje krajolik prestaje biti samo lijep prizor i postaje dio kulturnog nasljeđa.
Šetnja oko jezera traje otprilike sat vremena. Staza prati obalu i otkriva različita lica ovog planinskog bisera. Na pojedinim dijelovima voda je toliko bistra da se na nekoliko metara dubine jasno vide kamenje i potopljena debla. Na drugim mjestima šuma se približava vodi pa se čini kao da jezero nestaje u zelenilu.
Najljepši su ipak jutarnji sati.
Prije nego što stignu izletnici, autobusi i fotografske radionice, Lago di Braies pokazuje svoje najmirnije lice. Površina vode tada je glatka poput stakla. U njoj se savršeno ogledaju planinski vrhovi, oblaci i šuma. Tišina je gotovo potpuna. Čuje se tek udaljeni pjev ptica i povremeni šum vjetra među krošnjama.
U takvim trenucima čovjek razumije zašto su planine oduvijek bile mjesta nadahnuća pjesnicima, slikarima i putnicima.
Nije slučajno da je upravo Lago di Braies posljednjih godina postao jedno od najfotografiranijih mjesta u Europi. Društvene mreže pretvorile su ga u globalno poznatu razglednicu. Posebnu popularnost donijela mu je talijanska televizijska serija „Un passo dal cielo“, čiji su prizori snimani upravo na obalama jezera. Nakon emitiranja serije broj posjetitelja višestruko je porastao.
No iza savršenih fotografija krije se i izazov modernog turizma.
Tijekom ljetnih mjeseci tisuće ljudi svakodnevno dolaze vidjeti ono što su prethodno vidjeli na ekranima svojih telefona. Lokalna zajednica stoga posljednjih godina uvodi različite mjere zaštite, ograničenja prometa i sustave rezervacija kako bi se očuvala osjetljiva prirodna ravnoteža. Jer mjesta poput ovog lako mogu postati žrtve vlastite ljepote.
Srećom, Dolomiti su još uvijek dovoljno veliki da čovjek pronađe trenutak samoće. Dovoljno je odmaknuti se nekoliko koraka od glavnog pristaništa s poznatim drvenim čamcima i krenuti stazom prema sjenovitoj strani jezera. Tamo se ponovno vraća osjećaj da ste dio nečega mnogo starijeg i većeg od sebe.
Možda upravo zato Lago di Braies ostavlja tako snažan dojam.
Nije to samo jezero.
To je susret vode i kamena, povijesti i legende, prirode i čovjeka. To je mjesto na kojem se stoljetne priče stapaju s odrazima planina. Mjesto gdje se granice između stvarnog i zamišljenog nakratko zamagljuju.
Kada se predvečer sunce počne spuštati iza dolomitskih vrhova, a sjene polako prekriju obalu, jezero poprima gotovo nestvaran izgled. Posljednje zrake svjetlosti klize preko vode i stijena, dok se boje mijenjaju iz smaragdnih u tamnoplave. Tada se čini kao da planine šapuću svoje stare priče, one iste koje slušaju već tisućama godina.
A putnik, makar bio ondje samo jedan dan, postaje dijelom te priče.
Možda je upravo u tome tajna Lago di Braiesa.
Ne osvaja veličinom ni spektaklom. Osvaja tišinom. Onom rijetkom, dubokom tišinom zbog koje čovjek zastane, pogleda oko sebe i na trenutak osjeti kako svijet još uvijek skriva mjesta koja mogu probuditi iskreno divljenje.
U vremenu kada je gotovo sve dostupno jednim klikom, Lago di Braies podsjeća da postoje prizori koje nije dovoljno vidjeti na fotografiji. Treba ih doživjeti. Udahnuti hladan planinski zrak, oslušnuti šum šume, dotaknuti površinu vode i promatrati kako se vrhovi Dolomita ogledaju u njezinoj dubini.
Tek tada postaje jasno zašto se ovo jezero ne pamti kao turistička atrakcija, nego kao uspomena koja ostaje živjeti dugo nakon što posljednji put nestane iza zavoja planinske ceste.
