tekst i fotografije: Antun Lukšić
Staza je mnogo, ali neke od njih ostavljaju dubok trag, praćen žuborom vode i šumom slapova, na jednoj od njih i sam sam hodao.
O njoj mnogi govore, uz nju se vežu i pridjevi „najljepša“, „atraktivna“. Ona to možda i nije, ali svakako vrijedna pozornosti da.
Kako god bilo, ona posjeduje umirijuću notu sporog toka rijeke Mirne, šum slapova planinskog potoka koji se ulijeva u rijeku. Dok promatram milijune sitnih kapljica koji se razbijaju od stijene, tog beskonačnog broja koji stvaraju maglicu, nemoguće se oteti dojmu da u stvari promatraš mali svemir, njegovu dubinu, prostranstvo u samo jednom malom slapu. Božanska je to staza, u samom početku malo zahtjevna, uska i strma, prstrta sitnim stijenama koji ti se odranjaju ispod nogu, ali i prekrasna, praćena pojem ptica i šumom vjetra, žuborom planinskog potoka, malo bučnim, a onda opet, malo tihim.
U neposrednoj blizini grada Buzet, gotovo u podnožju starog grada, nalazi se malo mjesto „Sveti Ivan“, gdje počinje vaša mala „odiseja“. Laganom šetnjom uz rijeku Mirna, nakon dvadesetak minuta ulazite u klanac, a potom i prvi, nešto zahtjevniji uspon. Ne brinite ništa, uz samu stazu postoje užad, zlu ne trebalo. Da bi ste promatrali sve slapove ili fotografirali, morati će te se ponekad odvojiti od staze, ne daleko, a potom vratiti na istu i nastaviti svoju malu avanturu, onu za sjećanje.
Imali smo lokalnog vodiča, ime mu je Harry, brz poput Gazele, nismo svi pratili njegov ritam, pratili smo vlastiti, ali bez brige, staza je „markirana“, lako ju je pratiti, vodič vam nije ni potreban.
Lijep je to krajobraz, gotovo cijela staza pruža se kroz šumu ili u blizini nje, povremeno naiđete na ruševnu kamenu kuću ili vam se pogled pruža na visoke stijene, a odmah potom i poneki slap.
Rekli su nam da je staza duga oko 15 kilometara, vjerujte mi, ima više, ali to nije ni važno, ona je kružna i na početak vaše male avanture vraćate se, ali sa druge strane rijeke.
Putem će te prelaziti i „Napoleonov most“, sumnjam da je i sam Nspoleon znao za njega, ali opet, tko sam ja da sudim o tome. Stara kamena građevina, oku lijepa za promatrat. Kod njega je najbolje sići u podnožje istog, pruža se lijep scenarij za dobru fotku, njegov luk i rijeka koju premošćuje stvara prekrasnu „vedutu“ tog zdanja.
I tako hodajući, doći će te do čuvenog starog sela „Kotli“, kamene kuće odavno napuštene. Tu se treba duže zadržati, uraditi tisuće fotografija, a kada dođete drugi put, svaka fotografija će biti drugačija. U neposrenoj blizini ima i mali restoran, onako rustikalan, oku ugodan. Tu se možete malo okrijepiti, nešto pojesti ili žeđ ugasiti, naravno, umorne noge odmoriti.
Pri povratku, pratiti će vas još mnogo lijepih prizora, biti će tu slobodnih penjača na stijene, pokoji ribič, a na nekoliko mjesta i rijeku Mirnu bosih nogu pregaziti. Ne brinite ništa, nije duboko, tik nešto poviš gležnja.
Bila je to šetnja pet do šest sati hoda duga, može trajati i duže, ovisi o vama i vašem ritmu hoda, ali kako god duga bila, ostavlja neizbrisiv trag.
…
…
..