U Narodnoj knjižnici i čitaonici Tisno uspješno je predstavljena knjiga “Pisma Danici, Zapisi iz Berlina autorice Sonje Breljak.
Tisno/ Uvod u predstavljanje knjige “Pisma Danici, Zapisi iz Berlina” autorice Sonje Breljak u Narodnoj knjižnici i čitaonici Tisno bio je i više nego buran. I to doslovno. Naime, niti sat vremena prije održavanja ove književne večeri nad ovIm mjestom se spustilo nezapamćeno nevrijeme, sijevalo je i grmilo, padalo, voda se slijevala sa svih strana a olujni vjetar je nosio sve pred sobom.
Tako se činilo kako od književne večeri i neće biti ništa, ili će biti, što bi se reklo “u četiri oka”, no kako se do zakazanih 19 i 30 sati vremenska situacija sve više smirivala, uporni, dragi i znatiželjni “knjigoljubci” iz Tisna i Murtera omugućili su jedna lijep, ugodan i emocijama prožet književni susret. Knjigu su, uz samu autoricu, predstavljali Mirela Klarin, voditeljica Narodne knjižnice i čitaonice Tisno koja je moderirala večer i Marijana Šundov, novinarka, književnica, autorica pogovora knjizi “Pisma Danici”.
Večer je otvorila Mirela Klarin, voditeljica Narodne knjižnice i čitaonice Tisno, uvodnim riječima o knjizi i autorici.
“Drago nam je što ste večeras s nama na predstavljanju knjige Pisma Danici – zapisi iz Berlina autorice Sonje Breljak. Knjiga koja je nastajala daleko od rodnog kraja, ali je upravo rodni kraj u njoj stalno prisutan. Riječ je o 37 kratkih priča koje su tijekom posljednjih dvadesetak godina objavljivane u godišnjaku Danica. Danas su sabrane između korica jedne knjige i predstavljaju književni zapis jednog dugog iseljeničkog iskustva. Knjiga je objavljena 2026 godine u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima iz Zagreba”, rekla je između ostalog Mirela Klarin, upoznajući ukratko okupljene s životopisom autorice i poželjevši dobodošlicu u Tisno.
“Zahvaljujem na dobrodošlici kao i na mogućnosti predstaviti Pisma Danici u ovom ugodnom prostoru Narodne knjižnice i čitaonice Tisno, ustanove bogate povijesti i tradicije. Izdavač knjige Pisma Danici, Zapisi iz Berlin, kako je i rekla gospođa Klarin je Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima iz Zagreba, Tiskao ju je Redak iz Splita. Knjigu je uredila i lektorirala Zrinka Martinić iz Zagreba, korigirao i recenzirao Stjepan Adrian Kostre iz Berlina. Naslovnicu i ilustraciju radile su Splićanke, slikarice Mirjana Berka i Nada Vučičić. A pogovor knjizi Marijana Šundov, novinarka i književnica, suradnica, kolegica i moja prijateljica još iz studentskih dana, s kojom me vežu i Sarajevo i Split, koja je na moje veliko zadovoljstvo, večeras s nama. Kao što joj sretna i s puno povjerenja predadoh rukopis knjige u ruke cijeneći njeno ošto oko i bistre misli u pogovoru knjizi, tako s puno radosti očekujem i njene večerašnje riječi.”
Marijana Šunov, i sama autorica triju knjiga i vrsna pripovjedačica, uvela je potom publiku vrlo vješto u same biti priča Sonje Breljak, koje je one nazvala reportažama koje nose i pečate autorice i činjenice koje odgovaraju stvarnosti, najljepšu formu i stil koji novinarstvo daje. Posvetila je pažnu pojedinačnim pričama i njihovim porukama, citirajući rečenice iz knjige i potvrđujući i ističući lijepe poruke iz iskustva iseljenika i prognanika.
“Gotovo u jednom dahu, jednu večer pročitala sam Sonjine zapise iz Berlina PISMA DANICI. I onda, naravno, još jednom, pažljivije, s olovkom u ruci i bilježnicom (ovo doslovno – ne simbolički – jer ja još uvijek volim olovku u ruci i pravi papir) kako i treba za napisati pogovor. Zastajkivala sam nad pojedinim odlomcima, neke zapise čitala ponovno, prepoznavala osjećaje kao da sam ih sama pisala. To je prava bit istinskog pisanja, onog pisanja s dušom – izraziti sebe, svoje doživljaje, na taj način pomoći i drugome koji čita da i sam prepozna možda isti osjećaj i kod sebe. Kroz oči pisaca i pjesnika, ali i drugih umjetnika, slikara, kipara … bolje vidimo i razumijemo svijet oko sebe. Sonja upravo tako piše, iz srca”, rekla je Marijana Šudov, te dodala:
“Što sam ja vidjela kroz Sonjine oči? Vidjela sam nekadašnju mladu ženu, moju prijateljicu još iz studentskih dana, kako traži svoje mjesto u dalekom svijetu, kako pokušava stvoriti novi život koji nije birala, živjeti u tako dalekoj zemlji nepoznatog jezika i nepoznatih ljudi, potom majku četvero djece od kojih nekih i rođenih u tuđoj zemlji kako ih želi izvesti na pravi put neka ne budu izgubljeni i neka ne budu stranci, a opet neka znaju materinski jezik i svoje korijene, ženu koja je kćer majke koja je ostala daleko i objema je ukradeno zajedničko vrijeme bliskosti i ljubavi koje su mogle proživjeti … Ukratko, možemo pročitati iz Zapisa puno toga. I naći se u puno rečenica, prepoznati slične osjećaje. Pogotovo ljudi koji žive u tuđini, daleko …” i zaključujući na kraju:
“Dobrodošla, Sonja. I ne samo u Tisno, mjesto koje si po srcu izabrala. Dobrodošla u domovinu. Ne samo ti nego i svi naši ljudi rasuti po svijetu iz različitih razloga. Zajedno ćemo činiti boljim ovaj jedinstveni kutak svijeta domovinom što se zove.”
Večer je nastavljena razgovorom između moderatorice i autorice, pitanjima i temama o sadržaju knjige, pričama, porukama, životu u drugoj zemlji, očuvanju identiteta, jezika, odgoja djece i povratka.
– O kakvim se pričama radi, što čini sadržaj knjige Pisma Danici?
“Sadržaj knjige čini 37 priča. Ispunjene su emocijama, u njima su identiteti djeteta, mlade žene, majke, iseljenika, povratnika, prognanika, zapisi o ljudima i vremenu. Knjiga je posvećena mojoj raseljenoj obitelji. No u zahvali pročitat čete i da su svi iseljenici moji rođaci, tako da je lako identificirati o kome je knjiga. Priče su se same ukomponirale u lijep mozaik, povezale i ispreplele iako su pisane odvojeno i bez prvotne namjere da čine cjelinu. Postale su zajedno živi literarni organizam.”
– Koliko je vama osobno jezik bio važan u očuvanju osjećaja pripadnosti?
“U iseljeništvu se nalazite između dvije strane, jezika nove sredine i jezika sredine iz koje dolazite. Nisu to nepomirljivi svjetovi, u oba možete i trebate pripadati. Citirat ću Frana Mažuranića, hrvatskog književnika koji je živio i umro u Berlinu koji kaže: I kad ne govorim hrvatski, ja hrvatski snivam, a snivam vrlo često“ što nam govori o važnosti očuvanja jezika zemlje podrijetla. I drugi citat poznate spisateljice Irene Vrkljan koja je dugo živjela u Berlinu: „Jako su me zanimali naši ljudi koji su došli ovamo, ona prva generacija. Kad sam vidjela da dolaze masovno, nastojala sam pomoći. Mnogi nisu dobro govorili jezik. Uvijek sam im govorila … to je najvažnije, naučite jezik! Nije im bilo jednostavno. To je jedna žrtvovana generacija…“ Vidite, za očuvanje i stjecanje osjećaja pripadnosti, potrebno je jedan jezik ne zaboraviti, identite njegovati i drugi naučiti, kulturu upoznati i naći svoje mjesto u društvu.”
– Je li novinarstvo za vas na neki način postalo most između Berlina i zavičaja?
“U novinarstvu nisam slučajno, poziv sam rano odabrala, studirala i sve sam činila ostati u njemu čak i kad su dogđaji radili protiv mene. Bio je za mene most između svjetova, omogućavalo mi je biti to što u biti jesam. A onda je to moje novinarstvo postalo most i drugima između Berlina i domovine, zemlje podrijetla. Uživala sam i uživam u ostvarenom, unatoč preprekama, gubljenju doma, položaja u društvu, životu koji počinje od nule. Zato je i ova moja prva knjiga, na neki način i više od knjige. Pobjeda.”
U naslovima i temama koje knjiga otvara često se pojavljuje i pitanje povratka. Što je za vas danas povratak?
“U knjizi je priča Prepolovljeno srce u kojoj je uhvaćen onaj emotivni trenutak u kojemu shvaćam da s čežnjom očekujem povratak s ljetovanja, kući u Berlin. Srce mi je prepolovljeno, preko njegovih rubova se prelijevaju emocije. Ja stalno odlazim, vraćam se negdje, djeci, gradu, domu, kući, domovini, kolegama, poslu. Povratak je, kao i odlazak, individualna, osobna procjena i doživljaj. O tome sam pisala i u radu naslova Paralelni svijet ili realitet predstavljen na konferenciji o povratku iseljenika u Zagrebu i tekstu Patricija se vraća doma, to je naša Murterka koja studira u Zadru, nakon gimnazije u Berlinu ili kolega Adolf Polegubić koji se sretno vratio iz Frankfurta. Najavažnije je da ljudi za sebe osobno donesu odluku koja će im donijeti zadovoljstvo i ispunjen život. Bilo gdje, samo živite punim životom jer vrijeme, vrijeme vam nitko ne može vratiti, nema života na čekanju. Tom složenom, emotivnom temom bavit ću se i dalje, nije isključeno da to neće biti u nova knjiga.”
Tijekom razgovora čitani su dijelovi priča “I, kako se zove unuka”, “Prepolovljeno srce”, “Priča o moru u šest slika” i “Misto moje drago”.
Nakon razgovora moderatorice književne večeri i autorice knjige ostavljena je mogućnost za pitanja publike, razmišljanja o knjizi i iznošenje vlastitih iskustava o iseljeništvu, jeziku, povratku i kupnju knjige uz potpis autorice.
Večer je završila ugodnim druženjem nakon kojeg je tišnjanska večer i noć bila tiha, zrak ugodan i svjež a more ravna površina koja ničim nije dala naslutiti kako burna je bila uvertira u književnu večer i lijep i topal doživljaj i predstavljanja knjige “Pisma Danici” u Tisnom.
