Nada Vučičić
Dok su padale prve jesenje kiše
i dok sam im kapi sakupljala malim rukama
iscrtala prve slike života vodeno
ne sluteći da svemir pamti
on mi je akvarelom označio oči
i ostavio potpis u donjem dijelu oka
kojim sad poklanjam nadu vlastitom sutra
nakon što brodovi koje čekam promijene rutu
i vlakove ponište moćnici ukidajući pruge
izmišljajući neke druge mostove
predaleke za moje korake
zaboravljajućii da su male ruke već debela stabla
i da se kičma za korijen veže
i da je svemir postojao prije onog prije
i da njegov potpis
u dnu desno moćnog akvarela
bahato zlo ne može poništiti
nada je kao zraka sunca
probija oblake ma koliko svjetlosnih godina
putovala uvijek stigne mrak osvijetliti
@Nada Vučičić