piše: Slavica Sarkotić
Ponekad, obično poslijepodne, kad se sve smiri i kad boje vani postanu prigušenije, Neri se čini da živi u nekom drugom vremenu, a ne u ovom sadašnjem.
Neka slika, neki miris, dovoljan je za tu iluziju pomaknute stvarnosti.
Nekad je mogla sama izazvati taj efekt, vizualizirati stvari, slike, mirise i krajolike, ali sada više ne može. Pa se raduje tim bljeskovima kad dođu kao što se nekada, još do prije koju godinu radovala uživanju u tjelesnim dodirima, Ivanovim, naravno. Kad bi došli, ti bljeskovi užitka, jer nisu uvijek, ponekad se bračne dužnosti obavljaju rutinski.
Mi smo oni koji se kao djeca nismo uklapali.
Tu rečenicu pročitala je nedavno negdje, ne može se više sjetiti gdje.
Da, to sam ja, pomislila je tada, kad je to pročitala.
Nera se ne uklapa. Nikada se nije uklapala. Bila je mlada kad je popularno bilo imati obline, a ona ih nije imala ( ravna kao daska). Sad je u modi biti mršav i izgledati izgladnjelo,a ona to nije. Sad je stara i debela i opet se ne uklapa.
Ali sad joj više nije ni važno.
Ivan ponekad misli da mu je sestra, ponekad da mu je majka.
Ponekad je zovne imenom i onda je Nera sretna.
Ivan ponekad misli kako još uvijek radi u svom uredu i naglas izgovara brojke i pojmove koje Nera ne razumije. Nera ne voli brojke. Nikada ih nije voljela. U svemu je bila dobra osim u matematici.
A danas su važne samo brojke. Sve se mjeri brojkama.
Za koliko ste prodali Opela, pitala je Ljubica ne misleći pritom ništa loše, vjerojatno.
Opela su prodali jer Ivan više ne može voziti, a Nera nikada nije naučila. Jedna jako velika greška u životu.
Kad si mlad misliš da ti je sve dostupno, odeš autobusom, netko te odveze, ali kad si star shvatiš važnost daljine i nedostupnost svega.
Ja ustvari nisam stara, razmišlja Nera. Tek sam prešla šezdesetu, gotovo da i nemam bora, jedino što sam debela.
Vi ste pretili, gospođo, rekla joj je mrka ortopedica.
A nekada ste bili tako lijepi, još je rekla. I : Što ste to učinili od sebe, gospođo Nera? pamtim vas vitku, sređenu.
A sad ste debeli i zato vas bole koljena. I lupkala je pri tome ta doktorica, visoka i vitka, srednjih godina, ali još lijepa, lupkala je prstom po tastaturi ne mogavši pronaći pravo slovo.
Neće valjda napisati da sam debela, pomislila je Nera.
Popijte čašu vode kad ste gladni. popijte dvije čaše. pijte vodu, nemojte stalno jesti pa vas neće boljeti koljena.
Arthrosis…bla, bla, bla, dex. et sin. Obesitas.
Obesitas znači debljina. Nera to zna, dovoljno je godina provela radeći u zdravstvu.
Ili adipoznost. To isto znači da si debeo.
Biti debeo danas je gotovo sramota. Govore o uvođenju skupljih avionskih karata za gojazne ljude. Adipozne. Obesitasne.
Kad pređeš šezdesetu ionako te gledaju kao da smetaš, kao da ne bi trebao biti tu, kao da nekome zauzimaš mjesto.
Idi kući, uzmi papuče i novine, uvali se u fotelju, gledaj televiziju, prčkaj nešto, kao da govore oči službenice na šalteru dok mrzovoljno prevrće Nerine račune.
Ovdje je nula viška, gospođo. – kaže.
Ništica valjda, kaže Nera.
Molim, nervozno kaže mlada jako našminkana žena za šalterom pokazujući sada već visok stupanj uzrujanosti.
Napisali ste nulu viška, gospođo. Sad već povisuje glas.
Možete li to popraviti, skrušeno pita Nera, zar nisu ništice nevažne? ( ovo zadnje šapće u sebi).
Došla sam autobusom, kaže na glas. Biste li mogli to popraviti za mene, pa da uhvatim ovaj u pola dva, molim vas. ( kako ponižavajuće).
Trudim se gospođo, trudim, ali kad ste sve zabrljali…
Službenica žvače gumu, naušnice joj se klate do ramena.
Nemam naočale, rezignirano govori Nera pomirljivim glasom.
Uvijek ih zaboravim doma.
Djevojka prvi put podiže pogled i gleda Neru ravno u oči. pa se osmjehne s dozom simpatije.
Ima valjda nekoga takvog doma, baku možda.
Kad je Ivanu dobro gledaju slike.
Djeca su na njima mala, sretna, nasmijana, nose kantice u obliku slonića ili ribice, igraju se u pijesku na nekoj plaži, grade kule.
Ovo je Makarska, govori Ivan i pokazuje prstom i Nerino srce poskoči od radosti.
Makarska, bravo, da, to je Makarska, pogledaj crkvu, vidi hotele.
Morao si se dizati u cik zore da nam zauzmeš mjesto na plaži, sjećaš se?
Ivan klima glavom, stišće oči i u njihovim kutovima se pojavljuju dvije suze.
A ovo je Pag, Povljana, nastavlja on veselo dalje , radujući se njenoj radosti, dok prstom pokazuje dubrovačke zidine.
Listopad je i padaju listovi, govori Ivan.
Lišće pada, lišće, ispravlja ga Nera i odmah joj je žao što je to rekla.
Kakve veze to ima , lišće, listovi, svejedno je, glupost.
Još je on dobar, gospođo. Tako govori Ivanov liječnik. on ne obraća pažnju na njenu debljinu, jer on nije liječnik za koljena ni za dijabetes, on je liječnik za Alzheimera i slične bolesti, njega ne zanimaju njeni problemi s koljenima.
On je još sasvim dobar, gospođo, ponavlja taj liječnik koji izgleda sasvim staloženo i kojem se za razliku od većine liječnika nikada ne žuri.
Ali znate, kaže taj dobri liječnik, te stvari s pamćenjem znaju se naglo pogoršati, na to morate biti spremni.
Po Nerinim leđima curi hladan znoj i natapa potkošulju boje pudera, novu novcatu, koju je obukla za ovu priliku.
Prije nošenja oprala ju je na ruke, nikada ništa novo ne nosi a da prije ne opere.
Rublje u boji pudera je praktično, puno praktičnije od bijeloga.
Bijelo nakon nekog vremena posivi ili požuti, Nera se pita je li greška u vodi ili u prašku.
Pa kupuje onaj skuplji, a kći joj kaže, nemoj kupovati taj prašak mama, on je testiran na životinjama. Onda Nera kupi neki drugi koji navodno ne testiraju na životinjama.
Njima je bitno da su uvijek uredni, da netko ne pomisli kako se u starosti zapuštaju.
Kad smo mi to ostarili, pita se Nera i kupuje rublje u boji pudera ili crno, samo onda treba paziti, jer ako crna čarapa zaluta u bijeli veš, onda doista sve posivi.
Što ću ako i ja počnem zaboravljati, pita se Nera dok joj liječnik opisuje ono s ceduljicama – podsjetnicima po stanu.
Njihov je stan sav oblijepljen ceduljicama.
jednom tjedno dolazi patronažna sestra. Ona je šutljiva i uvijek nešto zapisuje, žuri se.
Dolazi i fizioterapeutkinja, mlada, izrazito visoka crnka, blistavo bijelih zuba.
Ona se uvijek smije pa se i Ivan smije dok mu ona podiže i spušta mlohave ruke.
Ivan ponekad misli da je fizioterapeutkinja njihova kći pa joj kaže, tata će vas voditi u cirkus, tebi ću kupiti onu slatku vatu na štapiću, a tvom bratu pištolj na vodu.
Fizioterapeutkinja se smije i kaže, može, volim tu roza vatu na štapiću.
Kako smo uopće mogli voditi djecu u cirkus, pita se Nera. danas smatra da je to mučenje životinja.
A onda, prije četrdeset godina , dok nije bilo mobitela, kompjutora ni sličnih igrarija vodili su djecu u cirkus Orfei ili Vargas. Talijani ili Mađari. Artisti su skakali s trapeza na mrežu, slonovi su gurali lopte, a krotitelji lavova gurali su glave lavovima u usta.
Poniji su trčali u krug, a jedan je nestašni majmunčić kojeg je nosio dečko koji je prodavao bombone i sokove jednom je ošamario Neru.
Boljelo je je, ali još više ju je bilo sram.
Svi su se smijali, i Ivan i djeca su se smijali, pa se i ona smijala iako joj nije bilo do smijeha.
kasnije su rijetko išli u cirkus. Djeca su porasla, došli su kompjutori, plejstejšni, empetri, empečetiri, dobro, to sad unuci slušaju, i onaj nekakav smiješan izum, “vi” ga zovu, kao igraju tenis, a ustvari mlate po zraku daljinskim upravljačem.
Nera zna s računalom osnovne radnje, tako se dopisuje s djecom, lakše je nego slati pisma poštom.
Pročita novine na računalu, pogleda kataloge, ali to sve manje.
Zanimljivo je kako čovjeku cijeli život treba milijun stvari za koje se poslije ispostavi da su posve nepotrebne. Bez ikakve koristi.
Nera to sada shvaća dok pretura po kutijama s gomilama tih beskorisnih stvari. I opet nema srca baciti ih, iako samo skupljaju prašinu u garaži i podrumu.
Ivan je neki dan tražio da mu donese aku bušilicu, točno određene firme. Nera je tražila, ali nije je mogla naći. Konačno ju je pronašla u podrumu među starim gumama od bicikla.
A kad mu ju je donijela, Ivan ju je prijekorno pogledao i pitao zašto mu je donijela tu pilu kad zna da mu drhte ruke.
Nera je otišla u kupaonicu i plakala nad lavaboom.
Toliko stvari je znao, toliko je spretan bio, a pogledaj ga sada…zašto, Bože, zašto…
Tako razmišlja Nera ponekad kad je uhvati malodušnost, a onda se sjeti da čovjek ne smije pitati zašto, kamo bi stigli kad bi svi pitali zašto.
Ova je jesen topla, toplija nego inače, pretopla. Cvijeće cvate kao da je svibanj, zumbuli su “potjerali” u teglama, pelargonije cvatu po balkonima.
Nera voli kišu ali kiša ne pada.
Lišće pada, oko oraha ima puno lišća, ali se Neri ne da otići i pokupiti ga.
Čemu, uostalom, misli Nera.
Priroda će već učiniti svoje. Priroda uvijek učini svoje.
Ako ga ne pokupi, lišće će istrunuti i vratiti se u zemlju.
Kao i sve drugo uostalom.
Pogledaj, padaju listovi, gurka Nera Ivana laktom. Namjerno kaže listovi, ali ne ruga se pritom.
Začudo, osjeća se dobro. Sve će se riješiti, uvijek se sve nekako riješi.
Padaju listovi, Ivane, smijući se govori Nera, a Ivan ne govori ništa, Ivan drijema umotan u kariranu dekicu, onu koju najviše voli.
Zaborav, nezaborav, sasvim svejedno. Sve će ionako jednom proći.
Kao snijeg. Kao lanjski snijeg.