Čeznem za Hildegardstrasse obučenom u zlato jesenskog lišća
piše: Slavica Sarkotić
Nisam osobito druželjubiva.
Izvan obitelji volim se družiti s relativno malim brojem ljudi s kojima dijelim slične sklonosti.
Odmalena sam takva. Što ću.
Možda zato što sam jedinu seku dobila kad sam već imala 17, u susjedstvu nije bilo djece, pa sam kao malena djevojčica izmišljala prijatelje.
Mama i baka su mi pričale priče, ponekad i tata ili stric, u kući se puno čitalo, prednjačio je djed, pa sam već s četiri godine naučila slova i uskoro zaronila u čaroban svijet knjiga koje volim i danas kad sam na pragu sedamdesete.
Moja mama, pokoj joj duši znala me s pravom opominjati kad bih se bez razloga odmicala od ljudi.
Kad bi moji išli u goste ja bih radije ostajala kod kuće.
A nije da ne volim ljude. Uvijek bih svakome u nevolji pomogla, priskočila i pružila savjet.
Samo se nekako usamljeno osjećam u gomili.
Takva sam. Najsigurnija u miru svog doma.
I ostala sam takva.
Zato mi ni mirovina nije teško pala.
Dapače. Uživam.
Nije mi problem bio ni ostati doma svih ovih mjeseci dok traju posebni propisi zbog korone.
.
Sjedimo tako mjesecima moj Josip i ja u kući, u četiri zida, ja čitam, pišem, gledam televiziju, brinem o cvijeću, iščekujem radosno djecu i unuke, sestru.
Josip je društven, njemu sjedenje u kući nije tako ugodno kao meni.
On bi sjeo na svoju Vespu koju mu je poklonio sin i otišao do Siska ili Velike Gorice.
Radio bi nešto vani. Ali zbog narušenog zdravlja mora se čuvati.
I tako. Sjedimo i pijemo čaj i kavu, još pravimo planove, ne damo se.
Slušamo vijesti s televizije i uzrujavamo se.
.
Kad idemo u kupovinu nosimo maske.
Dezinficiramo ruke.
A onda zaredaju rođendani, neke lijepe obljetnice, nebo se oboji azurom i izađemo na otvoreno.
Sasvim se drugačije diše vani, pod otvorenim nebom.
I dalje smo oprezni, naravno.
Pogotovo ja.
Ali lijepo je i porazgovarati s nekim, izaći, podružiti se. Uz pridržavanje epidemioloških mjera.
.
U ovo vrijeme kad lišće umjesto zelene poprima zlatnožutu boju javlja se u meni želja da sjednem u avion i odletim u Berlin.
Čeznem za Berlinom. Volim Berlin. Zbog epidemiološke situacije trenutno nije preporučljivo putovati.
I tako noćas sanjam Berlin. Kao da smo Josip i ja tamo na službenom putu, sve nam je plaćeno, letimo posebnim avionom, dobit ćemo i dnevnice.
Ali samo smo dva dana dobili za posjet.
Trebamo obići tamo neke građevine, neke ustanove i ja moram napisati izvještaj.
Ali ja naravno trčim posjetiti moje u Berlinu, sina, snahu i unuku.
Zaboravljam na zadatak i izvješće.
.
Govorim Jadrani, odvedi me molim te još u onaj jedan muzej na Museumsinselu koji prošli put nismo stigle obići.
I kažem sinu, evo ipak sam uspjela i ove godine doći u Berlin. Koroni usprkos.
Vesela sam.
Trčim ulicom i pjevam a ljudi me u čudu gledaju. Berlinski su prozori veliki i svijetli i ja poznam tu ulicu.
Vjetar je topao i blag.
.
A pod nogama mi šušti zlatno lišće opalo s drveća u Hildegardstrasse.