Miljenka Koštro
Put pod noge, odem, kući se vraćam,
puti krivudavi, uzbrditi, zapleteni,
sudbinu opalog lišća sve više shvaćam,
živim kao travka u hrastovoj sjeni.
.
Misli žarom žare, hoće van pobjeći,
blago meni ako mi je to problem neki,
ako vrebaju nesanice kad hoću leći,
u kasnim snovima svladani su puti daleki.
Sve što treba pobjeći može već sutra,
kao suho lišće odoše i dani mladosti,
za sebe čuvam onaj duhovni mir iznutra,
sjećanja na proljeća kanu kap radosti.
Puštam neka bježi
ono što pobjeći treba,
tek unutarnji mir čuvam
vezan čvrstim koncima neba.