TISNO ili O PRIJATELJSTVU
tekst i foto: Marijana Šundov
Jedan od najljepših trenutaka ovog dugog, vrelog ljeta bio mi je ponovni susret s prijateljicom, ne kolegicom jer nas dvije i to jesmo, nego baš prijateljicom iz studentskih dana – našom Sonjom. Kažem našom, jer Sonja je urednica portala Hrvatski glas Berlin, za kojega sa zadovoljstvom već preko deset godina pišem.
Nalazimo se Sonja i ja kada god možemo, što nije onoliko često koliko bismo nas dvije željele, ali je dovoljno za čaroliju prijateljstva koja traje više decenija.
„U čemu je tajna?“ – samu sebe pitam. Zašto s nekim ljudima „kliknemo“ družimo se, a onda se nekako udaljimo. Imam ja takvih desetak dragih ljudi: i u Sarajevu i u Zagrebu i u Briselu i naravno Splitu. To su sve gradovi gdje sam živjela, sklapala prijateljstva, družila se. Sve su to i dalje divni ljudi, a ipak udaljili smo se… A, Sonja i ja preko četrdeset godina, od toga vremena u istom gradu živjele obje u isto vrijeme samo četiri godine.
Kada smo se Sonja i ja toga kolovoškog poslijepodneva spustile do rive u Tisnom kako bismo se dogovorile oko predstojeće promocije Sonjine knjige, koja se održavala tu večer, ništa nije ukazivala kako će za sat – dva doći do prave nevere. Inače, nevere ili neverini su iznenadne, nepredvidive, ljetne, lokalne oluje na našem predivnom Jadranu. I ova nije bila iznimka – došla je naglo i brzo od mora, najprije vjetar, nebo se zatamnilo, a onda se čula grmljavina koja se približavala, u zraku su se osjetile kapi kiše. Pojurile smo do knjižnice u zadnji tren zatvarajući vrata pred silovitim naletima vjetra i kiše.
Gledala sam kroz prozor knjižnice nestvarne prizore kako more teče gotovo kao rijeka ispod prozora i zaledila sam se – u jednom trenutku na zidu pored mora, kroz staklo po kojem su tekli s vanjske strane potočići kiše, vidjela sam cipele.
„O, joj!“- pomislila sam: „Nije valjda nekoga silina vjetra bacila u more, i zašto je taj netko bio usred ljeta u zatvorenim cipelama, na zidiću?“
Sonja me odmah umirila – cipele na zidiću su spomenik odnosno radi se o jedinstvenom, umjetničkom konceptu, kojim se podsjeća na slavne ljude povezane s Tisnom kroz brončani reljef njihovih cipela postavljenih na nekoliko mjesta.
Splitski kipar Teo Baučić autor je ovih reljefa, a „svoje“ cipele u Tisnom ima Vjekoslav Kaleb, književnik, rođen u Tisnom. Iz njegovog djela „Divota prašine“ potječe citat „po nogama bih mogao biti pjesnik“. Ovo djelo je i bila inspiracija ove umjetničke kreacije. Sama rečenica ima duboko značenje „ po nogama bih mogao biti pjesnik“ .
U opasnom, fizičkom svijetu oskudice, patnje i opasnosti u kojemu se prije ili poslije svi na neki način nađemo, noge odnosno mogućnost hodanja postaju svjedočanstvo o životu, svjedočanstvo pobjede ljudskog duha nad zemaljskim svijetom patnje u koji smo prije ili poslije svi bačeni na neki način. Da – gazim po prašini, ali moje noge hodaju, živ sam – „divota prašine“.
Koliko sam puta nakon više puta doživljenog oporavka nakon onkološkog liječenja, sa zahvalnošću Bogu i dragim ljudima, ali i svome duhu, volji i tijelu, koje se nije predavalo, sva sretna izlazila i samo hodala – „divota prašine“. Evo, me opet mogu hodati, šetati, promatrati prirodu, čitati, pisati, zagrliti ljude koje volim – ma doslovno zagrliti svijet. Sve što si prije doživljavao normalnim nečim što ti pripada nakon iskustva patnje poput one opisane u Kalebovom gore spomenutom romanu ili oporavka nakon neke traume sada je slavlje života.
Zgrada u koju smo se Sonja i ja sklonile, Narodna knjižnica i čitaonica Tisno, nekadašnja je palača Katunarić, skladna, povijesna zgrada. Na samom ulazu pogled plijeni uklesani natpis: DNUS CUSTODIAT INTROITUM, ET EXITUM TUUM. Prijevod s latinskog na hrvatski kaže „Gospodin čuvao tvoj dolazak i odlazak“ – citat je to iz psalma koji je i molitva i blagoslov za sve koji dolaze u palaču. Ovaj se citat inače može naći uklesan iznad povijesnih palača, građevina i crkava diljem Dalmacije. Iza ulaza se nalazi lijepi, unutarnji „dvor“ odnosno otvoreni prostor, ovu večer prigodno osvjetljen žaruljicama, ali ipak radi nevere neiskorišten za promociju knjige, koja se preselila u samu knjižnicu, među mnoštvo knjiga. Inače, prostor gdje su knjige za mene je jedan od najljepših interijera.
Samu palaču Katunarić izgradio je u 19. stoljeću u baroknom stilu nekadašnji načelnik Petar Katunarić na samoj rivi. Petar Katunarić, kako kažu zapisi, bio je svestrana osoba, koja je svojim humanitarnim radom, novčanim prilozima potrebitima i bolesnima te organizacijskim sposobnostima zadužila svoje sumještane. Zaslužan je za izgradnju puta između Murtera i Betine, te cesta prema okolnim mjestima. Većinu ovih infrastrukturnih radova je sam financirao, dobio je zlatnu medalju austrougarskoga kralja i cara Ferdinanda I., a za park u Zadru je darovao stotinu biljaka, o čemu svjedoči članak iz novina Gazeta di Zara 1835. godine.
Promocija knjige je bila uspješna unatoč kiši i vjetru. Ljudi koji su došli unatoč neveri pokazali su poštovanje i prijateljstvo prema Sonji jer gotovo nitko tu nije bio baš slučajno. To je jedan od pokazatelja prijateljstva koji svjedoči tu sam za tebe, cijenim i podržavam to što radiš. Prijatelje sami biramo i zato taj odnos treba njegovati obostrano.
Tisno je predivno, privlačno mjesto smješteno i na kopnu i na otoku Murteru, a koje iako se zove Tisno ima lijepe široke trgove, prepoznatljive dalmatinske kalete s kamenim kućama, crkvice, dugu lijepo uređenu rivu. Divovska brončana hobotnica izronila pored pokretnog mosta podsjeća na stotu obljetnicu turizma. Od kada je daleke 1923.godine hotel Borovnik ugostio prve goste iz Praga ljudi prepoznaju ljepotu Tisnog i vraćaju mu se. Ime je ovo naselje, koje se spominje u pisanim izvorima prvi put 1474. godine, dobilo po uskom kanalu – tjesnacu od samo 38 metara, koji razdvaja otok Murter od kopna. Od 1832. kopno i otok povezani su mostom. Prvi stanovnici prema povijesnim izvorima bile su izbjeglice pred osmanskim osvajanjima. Venecija i Osmansko Carstvo samo u Dalmaciji vodili su šest ratova. Ratovi su neimaština, oskudica i neizvjesnost od pogibije i ropstva pa ljudi bježe na otoke. Krajem 17. i kroz 18. stoljeće dolaze bogate obitelji iz Italije pretežito iz okolice Bergama. Nitko ne ostavlja rodni kraj bez razloga, tako ovi ljudi koji dolaze iz susjedne Italije „bježe“ od kuge koja hara gradićem Caravaggio, ratnih pustošenja i progonstava. Obitelji koje se doseljavaju potaknule su razvoj obrta i trgovine, i s vremenom se stopile s domaćim stanovništvom. Do tada uglavnom ruralno naselje dobiva premaze prepoznatljivog venecijanskog građanskog stila 18. stoljeća, koji je i danas vidljiv u arhitekturi mjesta – trgovima i povijesnim palačama.
Laganom šetnjom nas četvero, Sonja i ja te naši supruzi, toga jutra okupanog suncem, prepunog jarkih boja i mirisa te neba prošaranog oblacima, nakon sinoćnje nevere, prelazimo preko mosta jer Tisno je jedinstveno po tome što se dijelom nalazi na kopnu, a dijelom na otoku Murteru. Zastajem na sredini mosta divim se ljepoti oko mene i razmišljam o mostovima. Kao dijete odraslo u gradu s puno mostova uvijek sam ih voljela i divila im se – njima, a još više ljudima koji su ih izgradili. Imala sam stotine djetinjih pitanja u glavi – od toga zašto baš na tom mjestu je most, do pitanja: ma kako su uspjeli sagraditi most.
Za mene su mostovi bili i ostali simbol ljudske želje za drugom obalom, ali i za drugim čovjekom. Razmišljam i o prijateljstvu osjećaju koji je most između ljudi, gledajući njih troje koji su već prešli na drugu stranu i mašu mi u stilu – što je s tobom. Prijatelj je netko tko te razumije, tko je tu kada ti je najpotrebniji. Koliko smo puta se Sonja i ja jedna drugoj povjerile tražeći savjet ili samo želeći podijeliti proživljeno. A, toga je teškoga i sudbinskoga za podijeliti bilo mnoštvo jer mi smo generacija koja je preživjela rat. Bile smo mlade žene koje su pokušavale u novim uvjetima sačuvati život odnosno svoje obitelji. Radosno smo međusobno dijelile i uspjehe upravo kako je Ciceron tisućljećima prije napisao: „Prijateljstvo umnožava radost, a dijeli tugu“.
Inače, most na kojem stojim nije uvijek ovako izgledao. U 19. stoljeću podignut je pokretni most kako bi omogućilo brodovima koji idu kroz kanal da ne otplovljavaju oko cijelog otoka. Most je od tada doživio više rekonstrukcija, a danas je svojevrsna atrakcija mjesta.
Laganom šetnjom, u potrazi za odgovarajućom plažom, dolazimo do svojevrsnog spomenika maslinarstvu na otvorenom – tu su naravno stabla maslina, ali i mlin – veliki okrugli kamen, dijelovi mlina. Maslina je bila uz ribu i vinovu lozu hraniteljica ljudi na obali, a jedna teorija sugerira kako je sam otok Murter dobio ime po mortariumu izdubljenom kamenom koritu koje se u antičko doba koristilo kao dio preše za cijeđenje maslina. Naravno i danas mještani tvrde kako je njihovo maslinovo ulje „najbolje na svitu“ .
Konačno uživajući u predivnim prizorima nalazimo svoje mjesto za kupanje, sunčanje i razgovor na prekrasnom Murteru u hladu borova promatrajući svjetlucavu igru valova. Nekako sam sretna i spokojna, zadovoljna – još jednom smo moja prijateljica i ja bile tu jedna za drugu.
Znam, ponovo će nas dijeliti stotine kilometara jer nakon odmora Sonja se vraća u Berlin, ali opet ćemo se naći, baš kako je napisao Ralph Waldo Emerson:
„Jedini način da imaš prijatelja je da i sam budeš prijatelj.“
..
.