Nada Vučičić
Noć se zavuče u kutijicu života.
Sjednemo na stijenu, morsku ljubavnicu,
i pustimo da nas svjetlom Mjesec zagrli.
On meko položi naše obrise na morsku površinu da nas ziba.
Obrisi nam sliče na brodice s jarbolima napravljenim od svjetla mjesečevih niti.
Čarobne ruke starog Majstora nepoznate škole.
More pjeva.
Uspavljuje tišinu.
Život u kutijici smiruje udah da ne naruši sklad uspavanke.
Oči putuju do horizonta, urastaju u spoj s nebom.
Vrijeme je zadivljeno svečanošću pa stoji.
Napùšta bose noge. Miruju bez pokreta.
Odustaju od potrage
