Nada Vučičić
Zimi je, kažeš, najteže
Kiši i srne se nemaju gdje skloniti
Vukovi gladni zavijaju u mraku
Anemičan mjesec viri između oblaka
I nije mu važno to čudno smrzavanje
Kao ni meni dok šutim
gledajući kroz tebe
ne tražeći više sebe
s rukom u pokretu prema nadi
Ispirem ti sjećanje kišom
tvrdim da je muzika
a vjetar zviždi kućom
brišući otiske davno umrlih
još ne sahranjenih
što mirišu na čaj od čudnih trava
tebi sa šećerom i medom bez limuna
meni gorak od cimeta
za pokretanje mrtvih stanica
Uporno tvrdiš da su za sve krivi
neki čudni zimski snovi
i pitaš jesam li medvjed
hoću li se probuditi kad zatopli
Onda termo peć izbaci osigurač
I mrak
istinski mrak
iscrta stanje zime daleke od proljeća