Miljenka Koštro
Kada se umorno sunce iza brijega skrije
a paučina noći uplete mladosti pute
pomolim se, tiho u san poći mi je
dugo mirisati sa ormara dunje žute
.
pokrit ću se mirisima dragog zavičaja
što mirišu po djetinjstvu i mladosti ranoj
u ušima iz djetinjstva dječja igra, graja
gledam mater zabrinutu u haljini tamnoj
baba sjedi, očenaše prebire u ruci
Bože, da im mogu još jednom reći hvala
da im u krilu sjede maleni (pra)unuci
u prsima svaka svog života muku je čuvala
iz mog umornog oka koja suza kane
još nismo presjekle niti koje nas vežu
o, kada me sjećanja odnesu u te dane
a mjesečina vani plete čarobnu mrežu
otac, dok u krilu drži mog djeteta dijete
naborane mu ruke broje devedesete
kamena kuća osta prazna, još se ne da
uspomenu do uspomene ispod greda reda
užarene misli lijem, lijem u večer blagu
zamače kasna jesen, stiže hladna zima
opijena ranim djetinjstvom srcu točim snagu
prije sna opijam se pitkim sjećanjima
poslije podne ubrala sam dvije dunje žute
da me vrate u te bezbrižne dane
tonem u sne djetinjstvom posute
sanjat ću sve dok plava zora ne svane
kroz gustu noć otrgnute misli nebu bježe
na posljednja počivališta sjetno gledam
za žive i mrtve molitvom pletem ljubavi mreže,
iz topline srca svoje voljene iščupati ne dam.