Reminiscencije na berlinski nastup zagrebačkog ansambla Poetica Croatica
piše: Aleksandra Brnetić
Na kraju smo se svi raspekmezili. I ja. Kao da smo se najednom našli na zelenoj livadi u Antarktiku, na onoj iz Kabiljevog kultnog mjuzikla „Jalta, Jalta“ u zagrebačkoj „Komediji“ s kraja proljećarske 1971. Razdraganim glasovima zdušno smo se pridružili izvođačima Poetice Croatice koji su nam u završnici svog dvosatnog nastupa „Hrvatska, ljubavi moja“ u hrvatskom veleposlanstvu zapjevali „Neka cijeli ovaj svijet“, pjesmu koja nosi snažnu antiratnu poruku, slavi mir, zajedništvo i nadu u bolje sutra.
Užitka je u dvosatnom nastupu bilo na pretek, ali i neobičnih, gotovo neshvatljivih poteza.
Recimo, čudi me, još uvijek, nakon nepunih desetak dana, što u dijelu zvanom „Mali razgovor: Umjetnost i stvarnost“, u kojem je gošćom susreta bila književnica Ivana Sajko koja živi u Berlinu, a razgovor je uz Vesnu Massan i Sanju Tatalović moderirao Zvonko Novosel, nije bilo spomena na Damoklov mač koji nam već neko vrijeme visi nad glavom – o posvemašnjem zveckanju oružjem u ovoj našoj ujedinjenoj Europi.
Oduševila me interpretacija Novoselovog Krležinog Khevenhillera. Oduševila sam se i kad je Bela Grah svojim zvonkim i lijepim i glasom i izgovorom krenula s pjesmom „Ich habe noch einen Koffer in Berlin“ (hrv.: Ja još uvijek imam jedan kofer u Berlinu). Ali što joj bi da joj se nakon prvog stiha izgubi dobra artikulacija i da počne mumljati pjesmu koja je nakon Drugog svjetskog rata i podjele Njemačke postala simbolom mnogih ljudi koji su ostali bez korijena i bili prisiljeni spakirati svoje stvari?! Zahvaljujući svom vrhunskom sluhu mogla si je bez ikakvih poteškoća skinuti njemački tekst, usprkos tome što je u školi, kako nam se povjerila, šepala s njemačkim.
Svakog je posjetitelja na stolici dočekala vizualno privlačna kartonska kutija, skladnog oblika, boja i materijala, a u njoj tri knjižice, programska knjižica na hrvatskom, na engleskom i na njemačkom s pjesmama šesnaest hrvatskih pjesnika sa čijom poezijom nastupa ansambl Poetice Croatice – od Zlatka Tomičića i njegove „Hrvatska, ljubavi moja“, Ivana Gundulića, Cesarića, Matoša, Ujevića, Vesne Parun, Olje Savičević Ivančević pa sve do Đure Pavičića.
Ansambl Poetice ne može se nažalost pohvaliti njemačkim prijevodima tih pjesama. (O engleskim prijevodima ne bih, jer mi to ne omogućuje moje i više nego škrto poznavanje tog jezika.) Samo jedan primjer. Cesarićeva „Voćka poslije kiše“ u prijevodu na njemački glasi: „Das Bäumchen nach dem Regen“ (hrv.: Drvešce poslije kiše). Pa bogamu „voćka“ je na njemačkom Obstbaum, a ne drvešce! Na ideju s Bäumchen ne bi došao ni Google Translate. Znam, najteže je prevoditi poeziju. Osim stranog jezika kao svoj džep treba poznavati i jezik s kojeg se prevodi.
Zaprepastio me međutim izbor pjesnika. U tom izboru nema ni Irene Vrkljan ni Borisa Marune, dvije od najznačajnijih ličnosti moderne hrvatske književnosti koje su desetljećima živjele i djelovale izvan domovine, među hrvatskim iseljenicima, a Irena Vrkljan k tome još u Berlinu!
Irena Vrkljan, pjesnikinja, prozaistica, dramatičarka, esejistica, prevoditeljica, dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), jedna je od najproduktivnijih hrvatskih književnika. I zasigurno jedna od ponajboljih autorica.
Rođena je 1930. u Beogradu od mati Travničanke, koja je djetinjstvo proživjela u Beču, i oca zagrebačkog trgovca. 1941. godine, nakon bombardiranja, obitelj se seli u Zagreb i Irena Vrkljan završava gimnaziju i studije arheologije, etnologije i germanistike na Filozofskom fakultetu. 1954. godine objavljuje nadrealističku pjesničku zbirku „Krik je samo tišina“. Pripadala je generaciji krugovaša, skupini koja je odbacila krute, dogmatske zahtjeve socijalističkog realizma te pozvala na umjetničku slobodu i estetski pluralizam.
Te, pedesete godine u jednom će intervjuu Irena Vrkljan ovako opisati:
“Sigurno smo pedesetih godina bili generacija jednog drugog vremena, uloga književnosti, otpora, umjetnosti, bila je drugačija, njeno značenje, a možda i naši porivi. Nije bilo televizije, kompjutora, medijske galame. … Mi smo bili neoprostivo skromni, nismo brinuli oko ionako malih naklada, ionako malih socijalističkih honorara, kao mladi pisci, i bez prikladne političke prošlosti, znali smo 1950. da se od pisanja ionako ne može živjeti, i da su ‘naše’ pjesme zapravo ‘prokrijumčarene’.“
1966., u dobi od 36 godina, odlazi na studij režije na Filmskoj akademiji u Zapadnom Berlinu. Na akademiji upoznaje docenta i književnika Benna Meyer-Wehlacka za kojeg se udaje i s kojim živi sve do njegove smrti 2014. godine kad se vraća u Zagreb gdje umire 2021.
O svome je odlasku u Berlin jednom prigodom rekla sljedeće:
“Putovanje je bilo tjeskobno, ali je sigurno bilo i jedno tjeskobno odrastanje. Jer u Zagrebu je sve bilo tako hladno i uhodano, u Berlinu sve strano, nesigurno. Prtljaga bijaše skromna, sastavljena na brzinu, nervozno. Znala sam da u taj jedan kovčeg ne može stati život, ona soba u Bulićevoj, možda sam i htjela početi od nulte točke. Tek kasnije, tokom svih tih godina, selila sam pomalo neke drage stvari i uspomene u Berlin (sada ih selim natrag, recimo stara pisma prijatelja, fotografije. Ako se nešto dogodi, nitko ih ovdje ne može čitati, lica na fotografijama su u Berlinu nepoznata).“
Život između Zagreba i Berlina donosio joj je osjećaj rascjepkanosti, trajne tuđine, nostalgije i čežnje za smirajem. Objavila je deset zbirki pjesama u kojima su i pjesme „Želim“ i „Haljina“:
Želim
Želim,
da nikada ne zalutaš
u predjele gdje te ne očekuju
i da ti na ispruženu ruku uvijek,
uvijek netko pozdravom odvrati,
da ti uvijek stignu dobra
pisma, vijesti i sjećanja,
da sudbina trajno štiti
svakog koga voliš,
da ne bude rata,
da se ne zaboraviš smijati,
da vjeruješ u mogućnost
istine koja nije sebična
i da svima koji te za to mole,
oprostiš,
da te nikada ne bole
uspomene na tvoje mrtve,
da budeš osjetljiv preko mjere,
da spasiš onog tko ne zna plivati
i da ti ne treba ničija zahvalnost,
da te uvijek voli svečanost riječi.
Haljina
Lijepa svilena haljina moje sestre
leži pohranjena
u ladici ormara
njeni cvjetovi još su žuti
samo je svila od nošenja prozirna
i sad je tako bez topline
njena tijela
bez lelujanja njenog hoda
kroz odaje pamćenja
ah sestro
dođi ponovno
i obuci svoju svilenu haljinu
sa žutim cvjetovima
prođi kroz sobu
kako bih te mogla zaboraviti.
Boris Maruna je 1940. rođen u Podpragu, kod Jasenica, smještenog podno slikovitih Tulovih stijena na jugoistočnom Velebitu, da bi i preko Obrovca i Zaprešića stigao do Zagreba gdje je završio gimnaziju i 1960. s dva brata pobjegao preko granice. Živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku. 1990. vratio se u Hrvatsku i bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, glavni urednik Vijenca i Hrvatske revije, a od 2003. do smrti hrvatski veleposlanik u Čileu. 2007. umro je u Zagrebu.
Maruna nije sentimentalan pjesnik, „skeptičan je i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije“ pa tako i prema Hrvatskoj i Hrvatima:
Bilo je lakše voljeti te iz daljine
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
Hrvati mi idu na jetru
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znaju.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
– Bilo što je dovoljno da se uvrijede –
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.