Zapis iz Berlina
piše: Sonja Breljak
Često prošetam poznatom berlinskom trgovačkom ulicom Kurfürstendamm ili kraće Ku´Damm. Tu se obično ponešto zbiva, često je svečano uređena, o Božiću prekrasno osvijetljena.
Svjedočila je ta ulica kroz povijest brojnim tužnim i tragičnim događajima a znalo je u njoj biti i veselo i toplo, rascvjetalo, kao proljetos uz tisuće i tisuće raznobojnih tulipana.
Uglavnom, ulica je to u kojoj se osjeti poseban šušur, ljudi izlaze iz trgovina ruku zatrpanih vrećicama, na njenim šetnicama „nose se“ posljednji modni izričaji, sva je mondena i posebna. Njenoj posebnosti doprinosi i u njoj se ističe Kaiser-Wilhelm Gedächtniskirche, crkva oštećena u II. Svjetskom ratu i tako, kao opomena, poruka i podsjećanje na ta ratna vremena, i konzervirana.
Tjedno jednom prošetam ovim elegantnim, povijesnim gradskim bulevarom dugim 3,5 kilometra. U nju me istina, ne vode vesele motivacije već liječnički termini ali nastojim tu prigodu iskoristiti i za koliko-toliko lijepe osjećaje, susrete i doživljaje. Sami neće uvijek doći, za njih se treba i potruditi. Obično zakažem kavu s dragom prijateljicom.
Za prigodu koju ovdje opisujem, prijateljica je u Hrvatskoj, pa provodim vrijeme sama. Idem na kavu tamo gdje nas dvije obično i odlazimo, u restoran i kafeteriju trgovačkog centra Karstadt, za stolove među knjigama.
Nije mi neugodno samoj. Moj novinarski poziv naučio me samostalnosti, više od tri decenije dug život u njemačkoj metropoli učinile su mi grad bliskim i dragim, u njemu se lijepo osjećam. A zdravstveni problemi, nakon što me prije šest godina na pješačkom prijelazu udario automobil neoprezne vozačice, donijeli su mi puno dana bolničkog liječenja upravo i u vrijeme korone kad ste, htjeli to ili ne, bili osuđeni na samovanje i izolaciju, čak i u zdravstvenim ustanovama. Pa mi samoj nikad nije dosadno. I tek promatrati svijet oko sebe, zanimljivije je nego to mnogi misle
Dakle, utorak je popodne, ugodan je rujanski dan. Poslije liječničkog termina koji opet i ponovo donese već poznatu i (ne)optimističnu tvrdnju kako mi se zdravstveno stanje ne popravlja ali srećom, niti ne pogoršava, pronađoh ugodno mjesto za stolom u kutu. Preda mnom kava i knjiga „Male žene“ koju „dovukoh“ iz Hrvatske. Otvorim obilježenu stranicu, udubim se u radnju romana, kad li poput vihora među stolove uleti „mala žena“ (kao iz moje knjige), fino dotjerana gospođa od kojih sedamdeset i nešto godina. Njemica. Raširi ruke i reče glasno, obraćajući se svima a i nikome određeno: „Danas je najljepši dan. Jedanput na mjesec ovdje se susretnem sa sinom i s njim popijem kavu.“ I sjede za stol točno ispred mene. Sva nasmijana i lica obasjna srećom. Pred sebe je stavila kavu i pecivo a preko puta, tamo gdje bi trebao doći i sjesti spomenuti i najavljeni sin, isto tako kavu i pecivo.
Pogled mi se susretne s pogledima ljudi za drugim stolovima. Na njihovim licima čuđenje. Promišljam, a moguće i oni, o normalnosti situacije. O dvije šolje kave jedne preko puta drugoj, o dva peciva koji su i više od toga. I o gospođi koja već pije svoju kavu. I navijam da rečeni sin dođe i sjedne preko puta majke koja je s toliko sreće i radosti najavila njegov dolazak.
Bile su to duge minute, njih pet, deset, petnaest…
Dovoljne da se sjetim svoje situacije, naših četvero djece i unučica, mojih najdražih koje čujem i viđam skoro svakodnevno, zajedničkih izlazaka, ljetovanja i putovanja, proslava i druženja u našem berlinskom vrtu, ljubavi koja nas spaja u stotinama poruka, razgovora, susreta i zagrljaja.
Drage moje domovine, ne zamjerite ako čežnju za vama pobijedi ljubav prema djeci. Nisam spremna čekati mjesečnu kavu u kakvom trgovačkom centru ili godišnji susret s najdražima. Radujem se svakom danu, blizini, toplim ručicama malenih unučica oko moga vrata…
Dok razmišljam o sebi samoj, za susjednim stolom je živo. A za ostalima svi odahnusmo. Pojavio se najavljeni sin, zagrlio majku i sjeo preko puta nje. Kava i pecivo već čekaju.
Na odlasku, okrenuh se ka tom stolu i poželjeljeh im lijep i ugodna taj „najljepši dan“. Kao odgovor primih najljepši i najširi osmijeh jedne majke koja je dočekala sina. Jako sam navijala za nju. I za sve znane i neznane majke koje čekaju.