Ovo je bio moj, naš, petnaesti Božić u Berlinu! Da mi je netko svojevremeno, kada smo sa strepnjom prelazili ondašnju čvrstu granicu prema Njemačkoj, rekao da ćemo toliko godina ostati ovdje, ne bih mu, naravno, povjerovala.
Poznata mi ova priča. Nije baš originalna. Pričali mi je naši iseljenici bezbroj puta. Povjest se skoro ponavlja. Samo, njih od domova većinom potjerali socijalni ili politički razlozi.
A nas ratni. U oba slučaja, ostali dugo. Jedni kažu, predugo. Drugi vele, zauvijek. Treći se spremaju ili još sanjaju povratak.
Sve u svemu …naš petnaesti Božić u njemačkoj metropoli. I tko zna koliko još?
Na Badnju večer, hitamo ka crkvi svetog Sebastiana, sjedištu Hrvatske katoličke misije u Berlinu. Žurimo na svetu misu na hrvatskom jeziku.
Već od poslijepodneva, trgovine u gradu su pozatvarane. Dio obitelji nam odlazi do crkve automobilom. Zajedno sa dvjema kćerkama, koristim podzemnu željeznicu.
Vidim, iako je tek predvečerje, jer idemo na dječiju polnoćku u 18 sati, sve je potpuno opustjelo. Tek malobrojni u šetnji ili prolazu. . Sve se povuklo u domove, u uže krugove.
Pa meni, u toj iznenadnoj pustoši, dok se zajedno sa kćerkama raspoloženo šalim i smijem, pogled pade na staricu koja prekapa po kantama za otpad.
Promislih …kako mora da je teško, preteško, u ovoj noći, biti potpuno sam. Žagor velegrada je utihnuo, što je stvarno velika rijetkost.
Ljudi se okupili oko obiteljskih stolova, crkvenih oltara. Rijetko koji dan i događaj iz djetinjstva je, poput Božića, tako puno puta dozivan u sjećanje.
To sjećanje, povezano je sa toplinom, roditeljima, obitelji. Upravo, ponajviše s obitelji, kao našeg „gnijezda“, temeljne društvene jedinice. Nje se spomenemo, nju osjetimo ponajviše upravo u Božićne dane. Postojanje. Ili nedostatak.
Oko svete obitelji okupismo se i u ove dane i u crkvama za misnih slavlja. U štalici su Marija, Josip i mali, netom rođeni Isus.
Kako mora da im je tada bilo teško, veli tijekom nedjeljne propovijedi, fra Zvonko Tolić, gost iz domovine, predavač na gimnaziji u Sinju. Kako mora da im je bilo teško kad ih nitko ne primi na prenoćište a Marija pred porodom.
Skloniše se u štalicu. Kako mora da im je bilo teško gledati poslije, Isusa, ponižena, mučena, ubijena. Obitelj. Sveta obitelj. Ili primjenjeno na današnje vrijeme, obitelj mi je sveta.
O toj se spoznaji zajedništva u Božićne dane i radi. Nije dovoljno samo uživati u blagodatima koje pruža materija, obući se, pojesti, popiti, okititi božićno drvce. -Okitimo svoje srce, veli fra Zvonko Tolić. Pa upozori kako današnjoj obitelji prijeti razaranje.
A ono započinju kad među nama nema dovoljno zajedništva, osjećaja, razumijevanja i ljubavi. U utrci za materijom, čovjek nema vremena za čovjeka, ne gleda, ne vidi, ne sluša. Vlada potpuna otuđenost. Koja se nauči i prenosi.
Roditelji su svojoj djeci primjer. Oni su djetetu Biblija. Iz koje uče o ljudskim djelima. I Božjim darovima. Pa i značenju obitelji. Istina, o Božiću, za života u „velikom svijetu“ „posvojismo“ i brojne novotarije koje nam poput važna sadržaja, prodadoše trgovački lanci.
Ipak, veseli da se ni starih običaja ne odrekosmo. Pa i u velikom gradu, obitelj i prijatelji, za zajedničkim stolom. Posjetiše se stari i bolesni. Progovori se koja domaća. Saslušaše problemi ovog i onog. Upita za zdravlje neke koje odavno ne vidjesmo.
Ugledasmo već poodraslu djecu prijatelja. I spoznasmo i odrastanje vlastite. Ili, godine nas samih. Eto nas poput naših roditelja još ne tako davno. Vrijeme naprosto leti. Moj, naš, petnaesti Božić u Njemačkoj.
Nekima je dvadeseti.
A pojedinima ove godine i četrdeseti proveden u iseljeništvu. Blagodat je ako su provedene sa i unutar obitelji. Tad Božići nisu bili samotni. Već radosni.
Zapjevasmo opet naše stare božićne napjeve poznate nam još iz djetinjstva. Kao doma. A dom moj je tamo gdje je moja obitelj.
Kako dragocjena mi bi u svih ovih 15 berlinskih godina. Teško bi to bilo, preteško vrijeme i breme, da nije bilo nje. Kako lijep Božić u Berlinu! Što bih ja, što bi mi bez naše obitelji?! Sonja BRELJAK