HALLOWEEN – KUD SVI, TUD I JA! A ZAŠTO? MA KOGA BRIGA!
piše: Snježna Rakar
Evo, stigao nam je i Halloween!
Bundeve se režu, kosturi vise po balkonima, vještice šetaju ulicama, a djeca idu od vrata do vrata tražeći slatkiše.
I neka! Meni je to sve simpatično. Nemam ništa protiv zabave, maskiranja, a pogotovo protiv slatkiša.
Ali nešto se ja pitam…
Koliko ljudi koji danas slave Halloween zapravo zna što slave? Odakle taj običaj, zašto se rezbare bundeve, zašto se maskiramo i kakve veze imaju mrtvi sa slatkišima?
Ma koga briga! Važno je da se slavi!
Jer danas, čim nešto postane popularno, mi već stojimo u redu. Ne pitamo odakle dolazi, što znači ni zašto to radimo. Samo pitamo gdje se kupuje i koliko košta.
A onda se sjetim svog djetinjstva, tamo negdje u ona davna komunistička vremena.
Mi nismo imali ni skupe kostime, ni plastične kosture, ni svjetleće bundeve.
Mi smo imali papirne fišeke!
Sjećaju li se starije generacije onih papirnih fišeka u kojima su nam u trgovinama vagali voće, povrće, a ponekad i slatkiše?
E, to je bila naša modna industrija!
Ručni rad, prirodni materijali, ekološki proizvod, a sve besplatno.
Uzmeš fišek, nacrtaš oči, izrežeš dvije rupe, eventualno jednu za nos, ako se sjetiš. A ako zaboraviš, nema veze!
Nakon deset minuta ispod fišeka znojiš se kao u sauni, jedva dišeš, ali ne odustaješ.
Ljepota zahtijeva žrtvu!
Danas djeca imaju maske s ventilacijom, svjetlima i zvučnim efektima.
Mi smo imali papirnu vrećicu i borbu za kisik!
I tako smo se maskirani zabavljali i išli od vrata do vrata.
A nagrade?
Orasi, poneka jabuka, domaće krofne ako je neka baka bila dobre volje.
Nije bilo čokoladica na kilogram, ali zato si se kući mogao vratiti s kilogramom oraha, potpuno preznojen i s manjkom kisika u mozgu.
(Možda zato danas i pišem ovakve tekstove! )
Ali bili smo sretni.
Bez posebnog budžeta, bez interneta i bez fotografija kao dokaza da smo se zabavljali.
A danas?
Danas prvo kupiš kostim od 40 eura, bundevu od 10, pa ukrase, pa slatkiše, a onda još sve moraš fotografirati i objaviti da se zna da si sudjelovao u tradiciji koju možda ni ne razumiješ.
Nekada su se ljudi maskirali jer su vjerovali da tako mogu otjerati zle duhove.
Danas se maskiramo da bismo privukli pažnju živih.
Napredovali smo, nema što!
A kad malo bolje razmislim, možda Halloween uopće nije problem.
Možda je on samo jedna mala stanica na našem velikom, beskrajnom putovanju od blagajne do blagajne.
Tek što skinemo maske i pojedemo posljednju čokoladicu, eto Svetog Nikole!
Čizme na prozore, pokloni u vreće!
Nismo ni čizme sklonili, već nam Djed Božićnjak maše iz svakog izloga.
onda Nova godina.
Nismo još ni otplatili prosinačku sreću, a u trgovinama već sjede čokoladni zečevi i čekaju Uskrs.
A između svega toga Valentinovo, Dan žena, Majčin dan, rođendani, godišnjice…
Samo slavi, kupuj, daruj, ukrašavaj, fotografiraj!
Čovjek više nema vremena ni biti nesretan kako treba.
Čim ga uhvati neka životna kriza, već mu iz izloga maše novi razlog za slavlje!
Ponekad pomislim da je moderno potrošačko društvo pronašlo genijalan recept.
Daj čovjeku stalno nešto čemu će se radovati, nešto za što će se pripremati i, naravno, nešto na što će potrošiti novac.
Radiš da zaradiš, zarađuješ da potrošiš, trošiš da proslaviš, a onda ponovno radiš da se financijski oporaviš od proslave.
I tako ukrug.
Novac prođe kroz naše ruke, trgovci zadovoljni, država ubere svoje, a mi sretni jer smo opet nešto proslavili.
Barem dok ne stigne izvod iz banke.
A najljepše je što nam se sve to prodaje pod nazivom „radost življenja“.
Čovjek bi pomislio da smo rođeni s dvije osnovne životne obveze: raditi i kupovati.
A između toga, kad uhvatimo vremena, malo i živjeti.
I ne kažem ja da ne treba slaviti.
Naprotiv!
Život treba slaviti!
Ali pitam se jesmo li toliko zauzeti pripremama za život da smo ga zaboravili živjeti.
Jer možda najveća ironija našeg vremena nije to što kupujemo stvari koje nam ne trebaju, nego što nam polako postaje potrebno sve ono bez čega smo nekada sasvim lijepo živjeli.
Nekada smo od običnog papirnog fišeka napravili masku i bili sretni.
Danas imamo pune trgovine maski, a sve teže prepoznajemo vlastito lice.
I možda nam zato više ni ne trebaju duhovi iz keltskih vremena.
Dovoljno je pogledati koliko nas živih, iz dana u dan, hoda kao začarano.
Od jednog praznika do drugog, od jedne rasprodaje do druge, od jedne želje do sljedeće.
I sve manje pitamo zašto.
Jer čim zastanemo i počnemo razmišljati, već nam netko nudi popust od 30 posto na sljedeću sreću.
A život?
On ne čeka da završimo kupovinu.
I zato se ponekad pitam:
Slavimo li mi život ili samo trošimo život slaveći?