Marijana Dokoza, autorica sedam romana i tri knjige poezije, novinarka i urednica Fenix Magazina, ovogodišnja je dobitnica Nagrade “Goran Bujić.
prilog: Hrvatski glas Berlin/ S.B.
S Marijanom Dokoza, dobitnicom ovogodišnje Nagrade Goran Bujić koju je dodijelilo Književno društvo Zadar, porazgovarali smo o temamam vezanim za njen književni i novinarski rad.
– Kako je bilo na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu?
Na Frankfurtski sajam knjiga dolazim gotovo 20 godina i svaki je put drukčiji osjećaj, ali i Sajam. Ipak, moram priznati da je u prvim godinama mojih dolazaka ondje bilo mnogo više novinara i medija, čak i iz Hrvatske. U press-centru susretali su se novinari iz cijeloga svijeta koji su nastojali što brže prenijeti sajamske vijesti svojim čitateljima. Danas su i press-centar i medijska prisutnost na štandovima znatno skromniji. Čini se kao da su mnogi mediji procijenili da Sajam više nije dovoljno zanimljiv za svakodnevno izvještavanje i istraživanje onoga što se događa u njegovim paviljonima. To je žalosno. Mi autori, međutim, u takvim sajmovima i dalje vidimo hramove ljudske misli, mjesta na kojima se, usred gužve i buke, događa možda i najintimniji susret između čovjeka i svijeta knjige koji čeka da ga čitatelj oživi. Mene upravo takve misli i osjećaji i dalje nadahnjuju. Ove sam godine na hrvatskom štandu u paviljonu 3.1 predstavila svoj novi roman Provalija, dok sam na talijanskom štandu u paviljonu 3.0 najavila izlazak talijanskog prijevoda romana Njegova žena koji će u knjižare u Italiji doći 23. studenog.
– Kod Vas se spisateljstvo razvijalo od poezije, preko novinarstva, do romana. Je li to bio težak put?
Do sada sam sam objavila sedam romana ukupno – šest na hrvatskom i jedan na njemačkom jeziku te tri zbirke poezije. Roman “Njegova žena” preveden je na engleski i talijanski jezik. Pisanje se kod mene razvijalo prirodno, od kada znam za sebe. Još kao dijete imala sam potrebu zabilježiti ono što me zaokuplja, bilo da je riječ o osjećajima, nekim pričama koje sam kreirala u svojoj djetinjoj glavi, kasnije o ljudskim sudbinama ili događajima koji su me dotakli ili naveli na razmišljanje. Poezija mi je dala prostor da istražujem osjećaje i unosim ih u svoje romane ili novinske vijesti. Novinarstvo me naučilo promatrati stvarnost, slušati ljude i prepoznavati priče koje zaslužuju biti ispričane, a roman mi je omogućio da uđem dublje u ljudske živote, njihove odluke, tajne i unutarnje sukobe.
Je li to bio težak put? Ne znam jer ne znam kako je živjeti mimo tog puta. Naravno, svaki put zahtijeva strpljenje i odricanje. Pisanje nije samo nadahnuće, nego i suočavanje sa sobom i neprestano preispitivanje vlastitih riječi. Ipak, nikada ga nisam doživljavala kao teret od kojeg treba pobjeći, ili koji je težak iako doista zna biti težak. Gledam ga kao put na kojem se i sama mijenjam i učim. Mislim da se poezija, novinarstvo i roman kod mene ne mogu potpuno razdvojiti. Poezija donosi osjećaj, novinarstvo pogled na stvarnost, a na stranicama romana se ti osjećaji i stvarnost susreću, sukobljavaju i dobivaju jedan svoj novi život u knjizi. Sve je to dio iste cjeline, povezano nevidljivom i prekrasnom niti koja prolazi kroz sve što pišem. I zaista sam Bogu zahvalna što mi je sve to dao.
– Opišite nam malo Vaš posljednji roman, kakve su reakcije na njega? Koji je dalji put “Provalije”?
„Provalija“ je roman o muškarcu koji je u jednom trenutku svog života doznao da niti jedno od njegovo troje djece nije njegovo biološko. Pisan je prema istini koju mi je otkrio upravo otac koji je odgajao djecu. Književnik i pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra, koji mi je predstavljao roman u Zadru, tom je prilikom možda i najbolje opisao Provaliju rekavši kako je to višeslojan roman koji objedinjuje elemente psihološkog romana, obiteljske drame i putopisa. Posebno ga se dojmila napetost i emocionalna dubina priče, a najveću vrijednost djela prepoznao je u veličini glavnoga junaka koji, suočen s bolnom istinom, ostaje otac djeci koju je odgojio. Rekao je kako time Provalija prerasta u odu očinstvu, ljubavi i ljudskoj veličini. Kad me pitaju da opišem svoje romane, ili kako mi je pisati istinite priče, gotovo se uvijek sjetim onih Kafkinih poznatih zapisa kada je u pismu Oskaru Pollaku zapisao kako knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Mislim da ljudske priče upravo to izazivaju, a ova priča posebno, jer je možemo gledati kao Kafkinu sjekiru, odnosno kao beskompromisan udarac u lažne predrasude i zaleđene emocije koji ruši sve barijere pred čistom istinom roditeljstva. Više volim kad o mojim romanima drugi govore, bilo da je riječ o pohvali ili kritici. Znači da roman pobuđuje interes, a ovaj roman to uistinu čini. To je bilo vidljivo i na Sajmu u Frankfurtu, ali i na svakoj dosadašnjoj promociji, jer ljude zanima što se dogodilo s tim ocem i djecom, kako je reagirao, a neki pritom otkrivaju i vlastite istine. Nedavno me jedan svećenik pitao nisam li to pisala o jednom čovjeku iz Frankfurta jer mu se dogodilo gotovo isto kao u romanu. Naravno, nikada neću otkriti identitet tog muškarca. Bio je na zadarskoj promociji i dao intervju za podcast portala 023, ali uz zaštićen identitet. Bitno mi je da ljudi imaju povjerenje u osobu kojoj se povjeravaju, a to nikada i ni pod koju cijenu ne želim iznevjeriti.
-Vaš roman “Njegova žena” preveden je na talijanski i slijedi uskoro izlazak iz tiska. Gubi li se roman u prijevodu? I je li važna ta interakcija prevoditelja i pisca?
Prevođenje teksta koji izlazi iz dubine stvarnih ljudskih sudbina uvijek je hod po rubu. Iznimno je lako izgubiti onu finu, nevidljivu nit emocije ako se stvar prepusti samo suhom znanju jezika. No, mislim da se to kod mog romana nije dogodilo jer su kritike na prijevod iznimno dobre.
Izlazak romana na talijanskom tržištu u izdanju kuće SBS Edizioni pod naslovom „Sua moglie“ najvaljen je za 23. studenog i iskreno jedva čekam. Meni je izlazak svakog romana kao da mi izlazi prvi, a u prijevodu je to još značajnije jer to znači da je svijetu dostupniji. Koji autor to ne želi? Za glavnu junaknju “Njegove žene” ovo je iznimno emotivan trenutak, osobito jer je izlazak iz talijanskog tiska simbolično vezan uz Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Priča koja je potekla iz našeg podneblja i progovorila o teškim, često prešućivanim traumama, sada dobiva novi život i glas na drugom jeziku. Svaki pisac pa tako i ja osjeća dozu straha kada svoje djelo predaje u ruke drugome. Kada pišete o emocionalnoj ovisnosti, kućnom teroru, zločinu koji se dogodio i koji kasnije utječe na jako puno ljudi, ali i o ponovnom pronalasku vlastitog identiteta i dostojanstva, te teme ne poznaju jezične granice. One bole i dotiču čitatelja jednako na hrvatskom i na talijanskom. Za to je uvelike zaslužna prevoditeljica Ljiljana Džalto. Odnos između pisca i prevoditelja nikada ne bi smio biti samo tehnička primopredaja teksta. Naša interakcija bila je živa, duboka i prožeta povjerenjem. Ljiljana nije samo prevodila. Uspjela je prenijeti tu atmosferu i psihološki naboj koji nosi glavna junakinja romana. Velika je sreća što Ljiljana i sama dolazi s podneblja o kojem pišem i gdje se zločin dogodio pa razumije mentalitet ljudi, povijesni okvir i cjelokupnu situaciju. To je bilo od presudne važnosti za sam prijevod. Kada prevoditelj razumije ne samo jezik, nego i pulsirajuću emociju i pozadinu stvarnih svjedočanstava na kojima je knjiga građena, prijevod prestaje biti puka adaptacija, on postaje moćan most koji čuva samu dušu romana.
– Kako gledate na budućnost svojih djela? Čitaju li se još knjige ili su čitatelji preselili u virtualni svijet?
S velikom dozom nade, ali i s realnim sagledavanjem vremena u kojem živimo. Živimo u eri ekrana, brzih informacija i neprekidnog skretanja pažnje u virtualni svijet, i bilo bi naivno praviti se da se navike čitatelja nisu promijenile. Da, ljudi danas drugačije konzumiraju sadržaj, a društvene mreže i digitalne platforme uzele su ogroman dio našeg slobodnog vremena. Ipak, duboko vjerujem da knjige, pogotovo one koje nose teške, stvarne ljudske priče i emocije, nisu i neće izgubiti svoju vrijednost. Virtualni svijet može ponuditi brzu zabavu, ali ne može ponuditi onu vrstu intimnosti, introspekcije i empatije koju čovjek doživi kada se u samoći susretne s knjihom i tuđom sudbinom. Kada pišem roman, ja zapravo tražim onog stvarnog čitatelja, čovjeka koji je spreman stati, udahnuti i osjetiti. Svaki roman nosi nečiju istinu, čak i kad autor piše fikciju, on koristi istinu, a potreba za istinom ostaje duboko usađena u ljudsku prirodu. Sve dok budemo imali potrebu razumjeti jedni druge i suosjećati, knjige će živjeti. Dokaz za to mi je i talijanski prijevod Njegove žene, ali i Provalija koju traže te “Grijesi” roman koji je izašao prije desetak godina, ali sad će dobiti svoje reizdanje jer ga ljudi traže.
– Što radite dalje, kakvi su planovi za nove knjige i nove teme?
Planova i posla je uistinu mnogo! Čeka me promocija romana Njegove žene diljem Italije, u prosincu putujem na sajam knjiga u Rim, a u međuvremenu su tu i najavljeni intervjui za Radio Roma Capitale i Lounge WebTV, kao i sudjelovanje u programu Casa Sanremo Writers. Već u veljači odlazim u Sanremo, gdje me očekuju književne večeri i susreti s čitateljima. Uz sve to, već pišem i novi roman! Ovoga se puta bavim jednom iznimno intrigantnom, istinitom pričom o muškarcu koji je tijekom 20 godina bio u vezi ili odnosu s čak 19 udanih žena. Kada mi se prvi put javio, bila sam prilično skeptična jer sam mislila da izmišlja, a onda mi je rekao: “Nabavit ću vam adrese svih tih žena i poslat ćete im knjigu. Bit će to moj dar njima ili možda oproštaj s njima.”
Zaintrigiralo me. Još više kad sam shvatila da ljude zanima ta tema, pogotovo muškarce. Svaki put kad bi me u nekom društvu ili na promociji upitali o čemu planiram pisati, spomenula bih tu priču, a onda bi se razvila rasprava između žena i muškaraca ili samo muškaraca. Mislim da će mi ova knjiga biti priličan izazov jer je ne želim napisati kao puko opisivanje onoga što je taj muškarac prošao. Želim psihološki proći kroz njegovu osobnost i osobnost svih tih žena te ih provući kroz cijelu knjigu i donijeti zaključak zašto netko ima potrebu mijenjati žene ili žene varati svoje muževe. I to je život, a kad ti život donese takvu temu, tko sam ja da je odbijem. Zato, pitajte me za godinu dana kad knjiga bude gotova.
– Kako uskađujete svoj posao s obiteljskim obvezama?
Romane uvijek pišem rano ujutro dok svi još spavaju, a ostalo je sve stvar organizacije, a i djeca su mi već velika pa je puno lakše. Imam sina od 19 i kćer od 17 godina i sad mi je najdraže gledati njihove uspjehe. Dosta razgovaramo i najvažnije mi je naći vrijeme za razgovore koji trebaju njima, ali i meni. Sad već mogu zatražiti i njihov savjet. Nekad upitam kćer što misli o nekoj sinovljevoj situaciji ili pitanju, i obrnuto. To mi je potpuno novo, izuzetno zanimljivo i iskreno se nadam da će tako i ostati.
Uredništvo Hrvatskoga glasa Berlin čestita Marijani Dokoza na Nagradi Goran Bujić – književnici, novinari” koju joj dodjeljuje Književno društvo Zadar. Nagrada je ustanovljena 2014. godine u spomen na prerano preminulog Gorana Bujića, dugogodišnjeg urednika kulture Zadarskog lista, pisca i novinara koji je ostavio značajan trag u hrvatskom kulturnom i medijskom prostoru. Tijekom dvanaest godina postojanja postala je prepoznatljivo priznanje koje se dodjeljuje književnicima i novinarima iz Hrvatske, ali i autorima izvan domovine koji svojim djelovanjem pridonose hrvatskoj kulturi .