SVI SMO MI HODOČASNICI

MOJE RAZGLEDNICE: PADOVA

tekst i foto: Marijana Šundov

Često zaboravimo detalje doživljaja ili događaja, ali osjećaj koji je proizveo pamtimo, svjesno ili nesvjesno, u dubini bića. Rijetko kada odmah analiziramo osjećaje. Doživljavamo li strah,  ljutnju, ogorčenje ili pak tugu odnosno radost, ljubav, spokoj, ganuće, samilost… ne analiziramo – doživimo. I s vremenom zaboravimo, ali „crna kutija“ sve pamti. Sve je zabilježeno u tijelu, ali i u nekom dijelu vrhunskog računala, mozgom što ga zovemo.

Onda neka melodija, neki miris ili igra svjetlosti u krošnji drveta ili boje sutona ponovo osjećaj ožive i dozovu ga na površinu svijesti. I sjetimo se.

Tako je splet osjećaja koje sada kada ih analiziram, mogu nazvati pojedinačno ganućem, povjerenjem, radošću i mirom, izronio tijekom pjesme za vrijeme svete mise kao suze koje su same tekle. Nije to bila ni tuga ni strah nego trenuci milosti.

Sjetila sam se trenutka kada sam to prvi put intenzivno doživjela – bili smo na hodočašću, u  Padovi, rukom sam dodirnula sarkofag svetog Leopolda Mandića i suze su krenule niz lice praćene gore navedenim osjećajima. Tada nisam bila bolesna, svijet bolnica, pretraga, iščekivanja nalaza… nisu bili dio moga života. Dani su se nizali jedan za drugim ispunjeni radom i obvezama, ali spokojni bez nekih posebnih drama. Ipak doživjela sam milost – svjesnost da me Bog voli i prihvaća takvu kakva sam u tom trenutku.

Tadašnje hodočašće nisam posebno planirala, nekako se sve posložilo vezano za obiteljske i poslovne obveze. Suprug je predložio, a ja sam prihvatila i tako smo otišli na hodočašće. Ni tada, a ni sada ne mislim kako je Bog prisutniji na nekim mjestima. On je svugdje, a najvažnije da je u našem srcu, da je naš suputnik.

Sama riječ hodočasnik spojena je od dvije riječi „hodom častim“ – razumljivo o čemu se radi.  Hodočašća poznaju sve religije. I sežu duboko, duboko u prošlost čovječanstava, u doba poganstva. Iz doba antike ostali su nam zapisi o posjetima hramovima tadašnjih grčkih ili rimskih bogova. Ljudi su išli pitati za savjet, zahvaliti za nešto ili samo zato što je to bio običaj.

Hodočašće može biti kao i sama vjera nešto što se dobije s obitelji u kojoj je čovjek rođen: lijepi tradicionalni običaj, propisani obred ili obveza ali bez dubine ili pak vrijeme za preispitivanje samog sebe i susret s Bogom van uobičajene svakodnevice. Ovisi o čovjeku. Za mene je hodočašće prije svega putovanje, ali ne samo na fizička mjesta nego u predjele duše – suočavanje sa sumnjama, strahovima, željama. Vrijeme je to postavljanja pitanja, a najvažnija su ona o smislu života – kamo idem, je li ovo dobar put. Svako vrijeme života nosi posebna pitanja – moja tadašnja ( bila sam u tridesetim godinama života) su se svodila na obitelj i djecu, kako ih odgojiti, kako posložiti majčinstvo, brak i posao.

Padovi sam se često vraćala od tada. Grad je to koji ima sve što mene privlači – bogatu povijest, predivne građevine i trgove, atmosferu i šušur sveučilišnog grada, i dva meni iznimno draga kršćanska svetišta veličanstvenu baziliku svetog Ante i arhitektonski skromniji, ali ne manje poseban, kapucinski samostan i crkvu, gdje je pokopan sveti Leopold Mandić. Svaki moj posjet Padovi bio je poseban.

Kada smo suprug i ja posjetili grad mogu slobodno napisati turistički s našom djecom, tada učenicima, fokus je bio na šetnji, pričama o gradu i svecima svetom Anti i Leopoldu Mandiću, čija smo svetišta obišli  i naravno kušanju talijanskih slastica.

Znatiželjno smo promatrali kipove znamenitih ljudi na trgu Prato della Valle doslovno prevedeno značenje ovoga imena je „livada u dolini“. Stari naziv, koji se sačuvao do danas, je podsjetnik na nekadašnji izgled, jer prije trga bila je tu livada odnosno dolina u kojoj se stalno skupljala voda iz obližnjih rukavaca pa je tlo bila nezdravo kao i svaka močvara.

Padova je gotovo četiristo godina bila pod mletačkom upravom, a gdje god je krilati lav svetog Marka simbola Venecije, širio svoja krila vidljivi su tragovi u kamenu, u izgledu trgova, zgradama i šire u kulturi. Isto je sa Padovom. U 18. stoljeću mletački upravitelj Padove Andrea Memmo naručio je projekt trga. Močvara je isušena, u središtu trga projektiran je eliptični otočić Isola Memmia ( ime je dano u čast upravitelju). Izgrađeni su kanali, mostići, prostor je popločan i s vremenom su postavljeni u dva kruga kipovi –sada ih je 78. Kipovi su album i to u kamenu, znamenitih muškaraca povezanih na neki način sa Padovom – bili su to umjetnici, znanstvenici, poznati studenti sveučilišta u Padovi, političari odnosno vladari. Živim ljudima podizanje spomenika je bilo u Veneciji zakonom zabranjeno.

Tako smo u šetnji s djecom od kipa do kipa prepoznali fizičara Galilea Galilei koji je predavao na sveučilištu i pjesnika Franceska Petrarku, koji je posljednje godine života proveo u blizini Padove. Sjećam se kako se sin Tomo tada gimnazijalac šalio hoćemo li naći kip doktora Luigija iz kultne serije  „Malo misto“, koji je studirao medicinu u Padovi. Prazna postolja bez kipova su pak podsjetnik na Napoleonova osvajanja. Napoleon, koji je ukinuo Mletačku Republiku je naredio rušenje svih kipova mletačkih duždeva koji su tu bili postavljeni.

Ovaj prostor je bio i ostao mjesto održavanja sajmova. Tijekom subotnjeg sajma se može doslovno kupiti svašta od suvenira do namirnica, a  jednom mjesečno mjesto je to održavanja sajma antikviteta iz cijele regije Veneto. Ovdje se održavaju glazbeni festivali, ali i organiziraju dočeci nove godine.

Fotografije koje vidite uz tekst nastale su nedavno tijekom još jednog posjeta ovom gradu, ovog puta ponovo se radilo o hodočašću. Već je bila druga situacija u mome životu, bolest se pojavila i još uvijek je prisutna. Ako ne u samom tijelu, što nikada ne mogu sigurno znati kao nijedan drugi onkološki bolesnik, a ono u mislima i osjećajima je prisutna nekad više, a nekad manje. Na nju me i kada hoću zaboraviti podsjećaju redovite pretrage.

Uglavnom, bila sam u fazi intenzivnog oporavka od terapije i imala sam želju ponovo otići u Padovu, dotaknuti sarkofag svetog Leopolda Mandića i pomoliti se na grobu „sveca svijeta“ svetog Ante. I naravno samoj sebi postaviti daleko od svakodnevice nova pitanja o sadašnjem smislu moga života.

Kako nastaviti živjeti kvalitetno kada ti je u svijesti ili podsvijesti pitanje koliko mi je još života ostalo? Kako ću ga živjeti? Hoće li ovo ili ono što radim biti nepotrebno gubljenje dragocjenog vremena? Nekako se trebalo ponovo posložiti. Tijelo se oporavljalo i moglo podnijeti putovanje, ali misli…

I tako smo suprug i ja otputovali na hodočašće. Bilo je poslijepodne kada smo došli do kapucinskog samostana gdje je sarkofag svetog Leopolda. Ponovo sam ga dodirnula, ovaj put nije bilo kod mene ganuća i svih onih emocija opisanih na početku teksta nego nešto jednako moćno – osjećaj mira.

Analizirala sam poslije kako sam tada došla do tog mira u tijelu, mislima… i duši. Sjetila sam se poslanice svetog Pavla i napisanih riječi o miru: „I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“. Mir ne ovisi o vanjskih okolnostima, stvarima i situacijama, koje ja sama ne mogu riješiti poput bolesti. Mogu činiti sve što traži medicina, a opet ne ovisi o meni. Ne ovisi ni o medicini. Ljudski život je inače neizvjestan, pun nemira.

„Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ – kaže još na istom mjestu sveti Pavle. I baš to sam radila iz dana u dan – nekad uspješnije, nekad manje uspješno tijekom hodočašća.  Bila sam s ljudima koji su i sami molili. Molila sam za smisao, za ponovni mir u mislima, odmak od stalnog pretresanja dijagnoze, za ponovno radovanje sitnim stvarima poput mirisa kave ili uživanja u lijepom trgu.

I doživjela osjećaj „mira izvan svakog razuma“ na grobu Leopolda Mandića, koji je i sam bolovao od karcinoma, ali i teškog artritisa. Unatoč bolovima sveti Leopold sjedio je satima u svojoj maloj ispovjedaonici i pružao utjehu vjernicima.

Nastavljao je dan po dan. Tijekom savezničkog bombardiranja Padove njegova ispovjedaonica ostala je neoštećena, a cijela crkva je bila tada srušena. Sjećam se ulaska u tu malu ćeliju ispovjedaonicu i misli o neobičnom životnom putu Leopolda Mandića, proglašenog zaštitnikom onkoloških bolesnika.

Iz razmišljanja o njegovom životu došli su mi neki odgovori na moja pitanja – da trebam nastaviti raditi, družiti se – sat po sat, dan po dan ondje gdje jesam, s bolesti i još bolje bez nje.

Trebam nastaviti svoje putovanje Zemljom onako kako mi trenutno fizičko stanje dopušta. Neću praviti planove s pitanjima „hoće li ovo što radim imati smisla za mjesec dana ili šest mjeseci“ nego „ima li ovo što danas radim smisla “.

Ne moram znati što će biti sutra, to ću predati u Božje ruke.

Sam život bi trebao biti hodočašće.

Svi smo mi hodočasnici.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments