MOJE RAZGLEDNICE: Lužnica – dvorac koji je postao samostanom
tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/ 14. listopada 2016./ Odavno nisam „poslala razglednicu“ našem omiljenom portalu – Hrvatski glas Berlin. Kada kažem: “Odavno”, mislim zadnjih nekoliko mjeseci.
Razlog? Uvijek bi se nešto dogodilo i činilo mi se nekako besmisleno.
Kako pisati o ljepoti, sreći, miru, putovanjima, ljudskom stvaralaštvu… kada čitaš tragične vijesti, a cijeli medijski prostor je ispunjen mržnjom, nasiljem i to vezano za imena gradova: Pariz, Bruxelles, Nica, München …
Predivni gradovi ljudskog stvaralaštva, kulture, suživota i susreta. Gradovi koje sam imala priliku više puta posjetiti, a u Bruxellesu i par godina živjeti.
Zašto? Nije baš jednostavno za pojasniti. Stari svijet (čitaj Europa) se mijenja, a što novo nastaje – i sami smo svjedoci, pa i sudionici. Nije ta promjena nastupila odjednom, kao i za sve u prirodi postoje tragovi i uzroci koje se mogu pratiti u prošlost. Europa se mijenja. U biti Europa se promijenila i mijenjat će se i dalje. Naravno promjene su i sastavni dio života i razvoja ljudskog društva. Još su stari filozofi govorili kako „stalna na tom svijetu samo je mijena“.
Bilo kako bilo ova promjena u Europi je utjecala i na mene. Pomislila bih – čemu? Čemu pisati o ljepoti, prijateljstvu, stvaralaštvu, kada čini mi se pobjeđuje ono suprotno od toga – razaranje, mržnja, netolerancija, zločin.
Vjerojatno mi koji smo preživjeli rat i sve zlo, što je on sobom donio smo ove događaje u Europi doživjeli još intenzivnije. Uspoređivali smo naše izbjeglice s ovom rijekom nesretnih ljudi koji sada dolaze na Stari kontinent u potrazi za domom i sigurnosti. Razmišljali smo o razaranju naših gradova, o nesigurnosti i patnjama koje je rat donio. Ponovo smo se doživjeli „u ratu“.
„Ne bojmo se reći istinu svijet je u ratu jer izgubio je mir“, rekao je papa Franjo govoreći o napadu na crkvu u Francuskoj za koji je odgovornost preuzela džihadistička skupina Islamska država i u kojemu je zaklan 86-godišnji svećenik.
Prostor novinskog teksta premali za odgovore i analize.
Bilo kako bilo s prvim danima jeseni, rumenilom boja lišća i plodova zastadoh na putu s posla diviti se toj raskoši. Pomislih kako još ima ljepote i ljubavi i ljudi koji grade, iscjeljuju, pomažu…vjeruju…unatoč svemu. Pomislih kako mi koji smo preživjeli rat još smo jači radi tog iskustva. Nalazili smo snagu i sačuvali ono svoje iskonsko bitno. I uspjeli se vratiti sebi!
Upravo o tome sam razmišljala prilikom posjeta Lužnici, dvorcu iznimne ljepote nedaleko Zaprešića.
Priča o Lužnici priča je o burnim, prošlim vremenima, ali i priča o opstanku i življenju ljudskosti koja je upravo na kušnji u takvim vremenima.
Dvorac Lužnica je sagrađen u 18.stoljeću te je vjerojatno nastao na mjestu nekadašnjeg kaštela. Najstariji pisani dokument o dvorcu potječe iz 1761. godine, a odnosi se na posvetu grofovske kapele. Danas dvorac Lužnica pripada prvoj spomeničkoj kategoriji.
Prvi vlasnici imanja Lužnica bili su iz plemićke obitelji Čikulini porijeklom iz Italije, a koja se u Hrvatskoj u pisanim izvorima pojavljuje krajem 16. stoljeća. Neke članove ove obitelji spominje Marija Jurić Zagorka u svojoj „Gričkoj vještici“.
Stotinjak godina poslije dvorac i posjed postaje vlasništvo i sjedište plemićke obitelji baruna Raucha. Poslije smrti posljednjeg vlasnika dvorca, baruna Geize Raucha, od njegove udovice Ane Rauch 1925. godine dvorac su zajedno s pripadajućim zemljištem kupile sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga. Dvorac je postao samostan. I tako je do danas.
Slično kao i drugi dvorci toga doba i prostora Austrijskog Carstva, dvorac ima sva obilježja austrijskog baroka – simetričnost, razigranost pročelja te jednu veliku dozu romantike sa svojim ugaonim kulama. Namjena kula nije obrambena, one nisu dio neke utvrde kako to obično bude kod ovakvih građevina, kule nisu niti nadzor ulaza, već su izvorno namijenjene stanovanju.
Ljepota pročelja dvorca Lužnica naglašena je balkonima s obiju strana. Ograda balkona je načinjena od kovanoga željeza i najvjerojatnije dodana poslije jer sadrži inicijale nekadašnjeg vlasnika Levina Raucha.
Dok promatram pročelje dvorca i skladni, ljupki park oko zgrade razmišljam o sestrama milosrdnicama koje već 90 godina ovdje žive i rade.
Pročitala sam kako su teškim radom održavale imanje, pomagale siromahe, zbrinjavale djecu tijekom sušnih i gladnih 30-tih godina prošlog stoljeća, njegovale stare i bolesne sestre. Piše kako je zbog nježne ljubavi sestara milosrdnica prema Majci Božjoj, dvorac Lužnica 1928. godine dobio naziv „Marijin dvor“. Pod ovim imenom danas u dvorcu djeluje Duhovno-obrazovni centar.
Neizbježno mi se nameće usporedba s belgijskim laičkim sestrinstvom „beguines“ koje se nisu htjele zarediti niti udati nego su živjele u posebnim četvrtima koje i danas postoje poput Velikog „Begijnhof“ u Leuvenu. Žene koje zajedno rade i žive, bave se liječenjem, njegovanjem i podukom i slijede svoj put. To im je zajedničko, međutim postoji i razlika. „Beguines“ se nisu htjele zarediti. A, sestre milosrdnice svojim neraskidivim zavjetima obvezale su se na doživotnu službu Bogu. A, ta služba uvijek je usko vezana za službu konkretnom čovjeku ovdje i sada.
U parku je i predivni, tako jednostavni kip Gospe sa spuštenim rukama otvorenim prema ljudima. Razmišljam o sestrama milosrdnicama – o milosrđu, ljubavi, radu za druge, smislu života u besmislu svijeta. Pomislim ovo je doista „Mjesto susreta čovjeka s Bogom“ – kako piše na internetskim stranicama „Duhovno-obrazovnog centra Marijin dvor“, Lužnica.
Uz obećanje kako ću se sigurno vratiti i sudjelovati u jednom od mnogobrojnih programa koje ovaj centar nudi, mislim, kako je svugdje gdje su ljudi dobri jedni prema drugima mjesto susreta čovjeka s Bogom.