MOJE RAZGLEDNICE: Katedrala svetog Jakova u Šibeniku
tekst i foto: Marijana Šundov
Dalmatinska obala je po mnogo čemu posebna u svijetu. Davno sam sebi obećala lagano putovanje cestom od sjeverozapada prema jugoistoku uz istočnu obalu Jadranskog mora – od Savudrije do Prevlake.
Naravno…jednoga lijepoga dana kada budem imala vrijeme potrebno za to. Vjerujem, dogodit će se. Važno je imati želju i odluku, a mogućnosti se pojave. I kada se pojave taj trenutak treba iskoristiti.
Još su antički Grci opominjali kako Kairosa („ božanstvo sretnog trenutka“) treba zgrabiti za čuperak jer on leti i ne vraća prilike ponovo. Upravo suprotno Grci su vjerovali kako kod svakog čovjeka Kairos protrči samo jedanput. I ako nisi zgrabio trenutak…ode…
I tako jadranska magistrala vijuga uz obalu prateći njezinu krivudavu liniju, otkrivajući putnicima ljepote. Doslovno iza svake okuke jedinstveni je krajolik – bjelina i čvrstoća stijene naspram zelenila borova, svjetlucavost ili plavetnilo morskog beskraja, daljina obzora koji poziva na putovanja ili pak otoci koji pak zaklanjaju obzor, a svaki poseban na svoj način, bjelina pijeska plaže u dubini ili pak odmah uz cestu kamene ploče neke druge vrste plaže. Bogatstvo boja i oblika što ih podari priroda. I ne samo priroda.
Uz obalu se nalaze pravi biseri ljudskog stvaralaštva – naselja i gradovi doslovce „iz davnina“ – iz vremena ilirskih plemena, antičkih Grka, Rimljana i naravno Hrvata. Među svim tim gradovima ističe se kao poseban jadranski biser, grad Šibenik, po povjesničarima najstariji samorodni grad, koji podigoše upravo Hrvati na posebnom mjestu – zaljevu, gdje je ušće rijeke Krke u Jadransko more. Znan je još kao Krešimirov grad jer se prvi put 1066. godine spominje u pisanom dokumentu u ispravi kralja Petra Krešimira IV. pisanoj i potpisanoj u Šibeniku, 25. prosinca 1066., na Božić. Vrijeme je to kada u Šibeniku zasjeda Crkveni sabor na kojem su sudjelovali brojni biskupi.
Vratimo se u vrijeme malo prije ovog prvog spomena Šibenika u pisanom vrelu – 11. stoljeće je, a dalmatinski gradovi su u rukama Bizanta, odnosno pod vlašću istočnog rimskog cara. Doba je to kada Bizant s istoka ugrožavaju Turci, a na Mediteranu Normani. U zaleđu je pak Hrvatsko Kraljevstvo. Stvorili su se uvjeti da Dalmacija ponovo dođe pod upravu hrvatskog kralja ( prvi put bila u doba kralja Tomislava). To se i dogodilo 1069. godine.
Od tada hrvatski kralj Petar Krešimir IV. o jadranskom priobalju govori kao o “našem Jadranskom moru” te postaje prvi kralj za kojega je u suvremenim izvorima navođena titula kralja Hrvatske i Dalmacije. Od tada – Regnum Dalmatiae et Chroatiae – je jedinstveni političko-administrativni i međunarodni priznati teritorij. Kako bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Petar Krešimir IV. ostavio im je autonomiju i obvezao se ispravama na poštivanje njihove slobode i starih prava, kako ih je prije zatekao. Tako su njegove isprave, u kojima se spominju gradovi i samostani, važna povijesna vrela. Zauzvrat gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. kako će davati jednu trećinu od lučkih prihoda, “danak mira” i pomagati svojim brodovljem ako dođe do rata.
Godina 1298. važna je jer je tada uspostavljena Šibenska biskupija. Godine burne povijesti i različite uprave ostavljale su svoj trag na licu grada Šibenika baš kao i svugdje na ovim našim prostorima – neki su lijepi poput pravog, kamenog dragulja – šibenske katedrale svetog Jakova, a drugi su pak tragovi razaranja poput brojnih ruševina.
Diljem Europe nalaze se katedrale kao vidljivi dokazi kršćanskih temelja i identiteta. Katedrale su tako vidljiva svjedočanstva čovjekove težnje za bogom. Pored toga njihov izgled i veličina odraz je i onog materijalnog, poduzetničkog duha čovjeka koji stvara materijalna bogatstva, ali i teži za većim i ljepšim. Gradovi su se nadmetali koji će imati ljepšu i veću katedralu.
Često su se oko katedrala uz prigodne svetkovine održavali i gospodarski sajmovi. Bila je to prilika za zaradu i sklapanje novih poslova. Tradicija se održala do danas; uz blagdan sveca zaštitnika održavaju se po našim gradovima procesije i svete mise te poslije toga prigodni gospodarski sajmovi.
Moglo bi se reći nešto za dušu i nešto za tijelo. Baš poput čovjeka, koji je i biće neba i biće zemlje. Sazdan od materijalnog tijela i privezan za Zemlju, a duhom u snovima, dalekim predjelima, dušom vezan za Beskonačno „ u potrazi za nebeskom domovinom“.
Neke od katedrala su se gradile stoljećima te tako sama građevina održava različite stilove u graditeljstvu, arhitekturi, umjetnosti … Među europskim katedralama posebno mjesto zauzima šibenska katedrala posvećena svetom Jakovu.
Građena je u 15.stoljeću, gotovo sto godina, prisutni su različiti stilovi, a gradili su je dva velika majstora arhitekta i kipara Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac. Katedrala je skladna, izgrađena je cijela od kamena i jedinstvena po konstrukciji. Kamene ploče precizno isklesanih rubova ulaze jedna u drugu i vežu se bez žbuke što je jedinstvena metoda gradnje. Katedrala svetog Jakova jedinstvena je među renesansnim crkvama svojim pročeljem u obliku trolista, ali i po isklesanim ljudskim glavama njih 74. Klesao ih je i u prirodnoj veličini postavio na vanjski obod apsida crkve Juraj Dalmatinac.
Povjesničari umjetnosti već stoljećima postavljaju pitanja čije su ove glave na katedrali – radi li se o utjecaju humanizma na velikog umjetnika, a humanizam kako mu ime kaže u sjedište stavlja čovjeka.
Jesu li to suvremenici odnosno likovi Šibenčana koje umjetnik svakodnevno sreće?
Veliki umjetnik u latinskom natpisu o izgradnji katedrale s ponosom ističe kako je Dalmatinac – „Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus 29 XI 1443“ (Ovo djelo apsida izradio je majstor Juraj Matejev Dalmatinac 29. XI 1443.) – ovo je ujedno i njegova jedina poznata signatura.
Poslije smrti Juraja Dalmatinca drugi veliki umjetnik Nikola Firentinac nastavlja i dovršava katedralu. Majstor Nikola Firentinac pak postavlja i razmješta kipove nebeskih zaštitnika svetog Marka, svetog Jakova i svetog Mihovila. I ovdje se povjesničari umjetnosti pitaju zašto su kipovi svetaca bašt ako razmješteni. Kod velikih umjetnika ništa nije slučajno. Sve je znak. Sve ima svoju poruku.
Kip svetog Marko je okrenut prema jugu i moru. Svetac je to koji je i zaštitnik Mletačke Republike koja tada vlada nad Šibenikom. Sveti Jakov, kome je katedrala posvećena okrenut je prema istoku i tada nadolazećoj turskoj opasnosti, a u ruci je izvorno držao mač, koji danas nedostaje. Sveti pak Mihovil, arhanđeo okrenut je prema sjeveru, gradu i tvrđavi sv. Mihovila.
Inače katedrala je dovršena 1536., a posvećena 1555.godine. Obnovljena je 1860.,a 2000. godine UNESCO je katedralu Sv. Jakova uvrstio na svoj popis svjetskih kulturnih i spomeničkih baština.
Kada god dođem u Šibenik odem do jednog od najljepših gradskih trgova, ne pretjerujem kada to pišem.
Upravo bijela kamena katedrala zajedno s renesansnom gradskom vijećnicom te okolnim crkvama, palačama i kneževim dvorom zaokružuje taj jedinstveni trg.
Zastanem pogledam kamene glave na katedrali i upitam se o ljudima koji su tu živjeli. Onima poznatim i onim nepoznatim, koji su tu dolazili, radili, molili se … te isto kao i mi pokušavali pomiriti Nebo i Zemlju … duhovno i materijalno.