Rimske crkve – I. dio – ČETIRI VELIČANSTVENE BAZILIKE
piše (i fotka): Marijana Šundov
U Rimu ima više stotina crkvi iz različitih stoljeća, te tako i različitih stilova gradnje, mnoge su velike povijesne i umjetničke vrijednosti, neke su poznate jer su u njima pokopani slavni ljudi: sveci, pape, veliki crkveni učitelji i utemeljitelji duhovnih redova, veliki arhitekti, inženjeri, umjetnici…
Rimske crkve privlače s razlogom milijune turista godišnje, ali četiri su ipak posebne. Ne samo u Rimu, nego u cijelom svijetu. Četiri poznate, rimske bazilike svaka na svom brijegu, veličanstvena su zdanja od kojih zastaje dah. I oni koji su u Rimu samo turistički, ne mogu ne diviti se ljepoti ovih remek djela graditeljstva, arhitekture i umjetnosti – ukratko ljudskog stvaralaštva. Radi se o bazilici svetog Petra na Vatikanu, bazilici svetog Ivana na Lateranu, bazilici svetog Pavla izvan zidina i bazilici svete Marije Velike na Eskvilinu (lat. Esquilino).
Za svakog vjernika crkva (op. a. naravno ne samo crkva nego i sinagoga ili džamija ili hram – ovisno o religiji) je mjesto gdje se spaja Nebo i Zemlja, gdje satima možeš sjediti u tišini, sama sa sobom, meditirati ili još bolje biti u molitvi – razgovoru s Bogom. Međutim, u ove četiri bazilike, uz ovaj gore opisani osjećaj, sam osjetila još nešto cijeli splet osjećaja, misli i spoznaje – pokušat ću riječima objasniti to intenzivno iskustvo.
Čovjek je tjelesno biće i spoznaje dobiva velikim dijelom i preko svoga tijela. Zamislite sebe u jednom predivnom, skladnom, ogromnom prostoru gdje sve odiše simbolikom, gdje tisućama godina se ljudi mole, a svaka generacija s ljubavlju dodaje nešto novo, gdje na svakom koraku pri svakom pogledu je nešto povijesno i još više od toga – sveto, tu pored tebe, ti si u tom prostoru i dio si toga i možeš to dodirnuti. E, to su bazilike – prostorno ogromne, primaju na tisuće ljudi, umjetnički, arhitektonski su skladne, veličanstvene, sa stupovima, kipovima, slikama, relikvijama svetaca, predivnih podova i stropova, izgrađene na mjestima grobova ili pogubljenja apostola, mjesta na kojima su izgrađene su najmanje dvije tisuće godina mjesta stalne molitve, istina građevina se mijenjala, ali je to uvijek isto to mjesto.
Osjetila sam se djelom moćne religije kršćanstva, osjetila sam dijelom Katoličke crkve one koja čuva vjeru i koju „vrata paklena neće nadvladati“, osjetila sam se iskonski ako tako mogu napisati čovjekom. Od svih živih bića koja rastu i umiru, samo čovjek zna da će umrijeti , pokušava se sa smrću nositi – bilo da izbjegava u strahu svaku pomisao na nju, bilo da se pokušava za nju pripremiti. Ni život ni smrt nisu naše vlasništvo. Ne biramo kada se rađamo, ni kada umiremo. Biramo kako ćemo živjeti.
U bazilikama – u svakoj od njih, nekako se dogodilo – nije bilo puno ljudi, ništa nije odvraćalo pažnju od doživljaja – doživjela sam se putnicom na Zemlji, putnicom na putu u Vječnost, a moj Bog – koji je sa mnom, kojeg ponekad doživljavam više kao Oca koji sve prožima i čije sam dijete, nekad intenzivnije kao Duha Svetoga, onoga koji me podiže kada sam potonula, koji me nadahnjuje i kao Isusa, moga Učitelja, Spasitelja, brata onoga koji je sve ljudsko doživio, pobijedio, koji me uči kako biti čovjek, koji me uči kakav je Bog – e, taj jedinstveni Bog, čeka me na kraju ovog zemaljskog puta. A, put… on se i dalje nastavlja.
Osjetila sam se tako malom i nemoćnom, velikom neznalicom, a s druge strane moćnom, zaštićenom i onom koja kroz vjeru zna sve što treba znati. Pri tome uopće ne mislim kako je moja vjera velika. Ja sam zahvalna što je imam. Znala sam i da će biti još kušnji i padova, ali to je tako sve ima svoje vrijeme.
O bazilici svetog Petra na vatikanskom brežuljku ću više pisati u tekstu o Vatikanu. Tema ovog teksta, tako su ostale tri bazilike, koje se nalaze izvan granica Vatikana, ali su ipak vlasništvo Vatikana. Samo riječ bazilika na starogrčkom jeziku značila je„kraljeva dvorana“, a latinski jezik je prije kršćanstva označavao ovim imenom javnu zgradu. Tako nam samo ime kaže o namjeni ovih građevina u antičkim vremenima. Danas su bazilike crkve kojima papa daje taj status zbog njihovog značaja za katoličku zajednicu.U svijetu status bazilike ima manje od dvije tisuće crkava.
Trenutno u Hrvatskoj ima dvanaest bazilika, a među njima su Eufrazijeva bazilika u Poreču, katedrale u Zadru, Šibeniku i Đakovu, župna crkva u Mariji Bistrici, bazilika Svete obitelji u Solinu. I sve su ove bazilike one u Hrvatskoj i one u svijetu statusa manje bazilike. Samo su četiri velike bazilike u Katoličkoj crkvi, sve su u Rimu, a to su ove četiri veličanstvene crkve, koje sam nabrojila.
Taj cijeli dan našeg hodočašća padala je kiša u Rimu, uz grmljavinu i prolome oblaka. Iskrcali smo se iz autobusa, potrčali i sklonili se u crkvu. Ali, kakvu crkvu! Zastali smo u velikom predvorju, otresti se od kiše i poslušati našeg vodiča. Jedna od vrata crkve su privukla pozornost jer su bila neobična, posebno velika, masivna, brončana, ubrzo saznajemo kako se radi o nekadašnjim vratima zgrade rimskog Senata.
Poglede mi privlače dva velika kipa sa svake strane. Jedan od njih je mramorni kip rimskog cara u prepoznatljivom imperatorskom stavu podignute desne ruke, kip vidim izdaleka, dobro čitate „izdaleka“, jer predvorje je ogromno.
„E, ovo moram vidjeti“, mislim dok se odvajam od vodiča i grupe, „od kuda on tu? Rimski carevi obično su sinonim za progonitelje kršćana“. Međutim, izbliza pročitavši natpis jasno mi je kako kip ovog cara doista treba biti u bazilici. Pogađate – kako smo u Lateranskoj bazilici, a impozantni kip je onaj cara Konstantina.
Kada bismo imali vremeplov, koji bi nas vratio nekih dvije tisuće godina unazad vidjeli bismo ljude u amfiteatrima kako ih trgaju divlje zvijeri, ljude koji služe kao žive baklje, ljude koje muče i ubijaju na različite načine zato što su kršćani odnosno ne žele prinijeti žrtvu caru, koji se smatrao bogom. Traju i desetljeća borbi za carsko prijestolje.
U doba Konstantina bilo je nekoliko proglašenih careva na Zapadu Carstva, na kraju u igri ostaju dva – Maksencije i sam Konstantin. Uoči odlučujuće bitke Konstantin je imao viziju križa u svjetlosti i čuo riječi „ U ovom znaku pobjeđuješ “. Svojim vojnicima je naredio da stave na štitove znak Krista. U bitki kod Milvijskog mosta u tom znaku je pobijedio. Godinu poslije 313. izdao je Konstantin „Milanski edikt“ uredbu kojom omogućuje slobodu vjere u Rimskom Carstvu. Kršćanstvo konačno izlazi iz katakombi, a poslije postaje i državna religija.
Bazilika svetog Ivana na Lateranu u kojoj se nalazim s ostalim hodočasnicima je prva posvećena bazilika kršćanskog svijeta, a naziva se još majkom i glavom svih crkava. Datum posvete ove bazilike slavi se u katoličkom svijetu kao blagdan koji vjernike podsjeća na jedinstvo s Katoličkom crkvom, jedinstvo s papom – Petrom naših dana.
Kako to obično biva sa starim građevinama nije Lateranska bazilika izgledala kao sada s lijepom kasno baroknom fasadom koju krase 15 kipova i koju sam vidjela kroz zastor kišnih kapi, nego su joj se izgled i veličina mijenjali kroz stoljeća. Oštećivana je bila potresima, požarima, pljačkama, ratovima. Gradnja bazilike je počela u 4. stoljeću u Konstantinovo doba, koji je darovao tadašnjem papi Melhijadu zemljište i antičku palaču rimske patricijske obitelji Plauci Laterani. Interesantno je kako je posjed ovih patricija prešao u carsku blagajnu nakon neuspjelog puča protiv cara Nerona, u kojem je sudjelovao pripadnik obitelji. Tako palača na jednom od sedam rimskih brežuljka Laterani (latinski: Caelius) postaje sjedište rimskog biskupa, koji je i papa. Car Konstantin počinje gradnju bazilike, a papa Silvestar I. je dana 9. studenoga 324.godine posvećuje Kristu Spasitelju. Nakon više požara i obnova biva posvećena i Ivanu Krstitelju, čija se glava čuva u njoj, te Ivanu Evanđelisti. Sadašnji izgled bazilika dobiva u 17. i 18. stoljeću.
Iz predvorja ulazimo u dugačku lađu. S obje strane stupovi se skladno nastavljaju i nose arkadne lukove. Dok hodamo prema oltaru s obje strane vidimo velike kipove apostola, mramor kao da diše, prikazane su moćne emocije na licima apostola i položaju tijela. I naravno trebaju biti tako prikazani, svi apostoli su izuzev svetog Ivana, posvjedočili svoju vjeru mučeničkom smrću. U Lateranskoj bazilici se nalaze relikvije apostolskih prvaka Petra i Pavla. Tiho je i mirno nema puno posjetitelja, pljusak je učinio svoje, razgledamo polako i na kraju kao po dogovoru svi sjedamo svatko sa svojim mislima i molitvama. Ja se osjećam ganuto i sretno kao da sam stigla doma, da veličanstveno je i veliko sve oko mene, ali ja se ne osjećam malenom i izgubljenom, nego dijelom nečeg moćnog, bezvremenskog, vječnog – Isus je obećao Petru, crkvu ostavljam, neće biti pobijeđena, a ta crkva nije građevina to smo mi vjernici.
U vrijeme cara Konstantina, još se jedna bazilika gradi, i to na mjestu gdje je bio pokopan apostol Pavao – radi se naravno o bazilici svetog Pavla. Nije u početku ovako impozantno izgledala, poslije Konstantina proširila su je i dogradila tri cara: Valentinijan, Teodozije i Arkadije. Bazilika je stajala i služila stoljećima sve do požara 1823. godine. Obnovljena je u izvornom stilu, a koristilo se pri gradnji sve što se spasilo od stare građevine. Donaciju za gradnju je dao i hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer koji je darovao slavonski hrast za strop bazilike. Rezultat je impozantna građevina sa stupovima, ali i sa predivnom fasadom bijele i zlata na koje padaju zrake Sunca i daju poseban sjaj. Crkva i sam prostor ispred nje je veličanstven, skladan, poseban – zamislite crkvu 130 metara dugu, 65 metara široku i 30 metara visoku, a prostor ispred sa zelenilom, palmama i cvijećem te skladnim mramornim stupovima.
Stojim ispred crkve, a ispod impozantnog kipa svetog Pavla, u desnoj ruci mu je mač, simbol mučeništva, a lijevom drži knjigu. U pola koraka je, malo pognute glave, ogrnut ogrtačem sa kapuljačom na glavi. Natpis preveden s latinskog kaže: “Propovjedniku istine – učitelju naroda.”
Upravo sam ga ovako i zamišljala – apostola putnika. Samo što mi ne progovori. Osjećam mu se jako bliskom, čini mi se kao da ga nekako znam, često čitam njegove poslanice. Divim mu se, njegovoj hrabrosti i strasti, on je bio i ostao on, strastveni i temperamentni čovjek i kada je progonio kršćane i kada je propovijedao Krista. Dotičem hladni mramor i sjećam se trenutka kada sam se pitala koliko sam ja kriva za svoju bolest jer onkološki sam bolesnik već pet godina, te u početku kada sam saznala dijagnozu naviranja teških i katastrofičnih misli, različitih predrasuda pokupljenih ni sama ne znam od kuda i od koga, kako mi je bolest kazna i kako me Bog više ne voli. I kao svjetlo nekako su mi naišle u tu tamu od misli više puta pročitane rečenice svetog Pavla iz poslanica, a posebno one Korinćanima u kojoj piše kako je molio Gospodina da mu otkloni „trn iz tijela koji ga stalno muči“, znači bolestan je, a Gospodin mu odgovara: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.“ Pomislila sam nije ovo nikakva kazna, ta čovjek sam u prolaznom tijelu, Bog me ljubi i sa mnom je.
Posebnost ove bazilike su na zidovima oslikani medaljoni s portretima svih papa, a vidim već je napravljen i onaj sa sadašnjim papom Franjom. Jedna rimska legenda kaže kada nestane mjesta za medaljone u ovoj bazilici, bit će to kraj svijeta.Strop bazilike je ukrašen bijelim i zlatnim bojama, a pod je od reflektirajućeg mramora. U bazilici je grob svetog Pavla. Samo sam kleknula u tišini, bez ikakvih misli ili molitve, ali duboko sretna što sam tu.
Sunce se probilo kroz oblake i obasjalo veliki zvonik dužine 75 metara, kažu najveći u Rimu i raskošnu fasadu bazilike Marije Velike. Sagrađena je u 5. stoljeću i jedna je od rijetkih bazilika koja je sačuvala izvornu strukturu. Naravno mijenjala se i ona kroz stoljeća, na njoj i u njoj su radili brojni umjetnici. A, jedan od meni najdražih Gian Lorenzo Bernini, veliki umjetnik baroka, koji je svojim djelima oblikovao Rim, i koji je stvarao predivne kipove anđela pokopan je u njoj. U ovoj crkvi pokopan je naš zemljak sveti Jeronim.
Priča kaže kako se Gospa ukazala papa Liberiju i rimskom patriciju Ivanu i rekla kako na mjestu koje bude pod snijegom sagrade crkvu. Bilo je ljeto i naravno nije se očekivao nikakav snijeg… ipak, 5. kolovoza 352. na brežuljku Eskvilinu pao je snijeg. Papa Liberije je obilježio granice buduće bazilike, a patricij Ivan dao sredstva za gradnju. Papa Siksto je crkvu preuredio stotinjak godina poslije i posvetio Mariji Bogorodici, u spomen na Efeški sabor. Bio je to Treći ekumenski sabor Crkve održan 431. godine na kojem je Gospa proglašena Bogorodicom. S razlogom se bazilika Marije Velike drži jednom od najljepših crkvi svijeta.
Unutrašnjost ostavlja bez riječi, strop je doslovno od zlata, na stropu su stilizirane zlatne ruže. Zlato je darovala španjolska kraljica Izabela. Bilo je to zlato koje su donijeli konkvistadori iz Amerike. U crkvi je Sikstinska kapela, koju ne treba miješati s onom u Vatikanu i u kojoj se nalaze relikvije jaslica, vjeruje se da je tu ugrađen dio jaslica u koje je položena beba Isus.
Suprug i ja sjedamo na jedno od slobodnih mjesta u raskošno uređenoj kapeli Borghese, koja je uređena za vrijeme pontifikata pape Pavla V. Borghesea te je tako ime dobila njemu u čast. Ima puno ljudi koji sjede i mole u tišini. Tišina je savršena.
Sjedimo zagledani u ikonu znakovitog imena: „Madonna Salus Populi Romani“, kako bi u slobodnom prijevodu glasilo „Zaštitnica“ ili „Spasiteljica naroda Rima“. Za ovu ikonu se vjeruje da potječe od evanđeliste svetog Luke. Majka Božja spasila je Rim od kuge.
Mislim na brojna Gospina svetišta u Hrvatskoj. I ovdje se osjećam kao da sam doma. Sve je veličanstveno, raskošno i veliko, ali Gospina slika je jednostavna ista, meni tako draga i bliska – Majka drži Dijete, Gospa drži Isusa – simbol pobjede života, ljubavi i vjere. Ja osobno kada sam u kušnji, ne znam što i kako da molim, utječem se Gospi. Primjerice, kada sam bila tjeskobna na pregledu pred operaciju, rečeno mi je kako trebam biti mirna nekih pedesetak minuta dok mi rade magnetsku rezonancu, u toj uskoj bučnoj cijevi na prste sam molila krunicu. Nisam čak ni molila kakav će biti nalaz nego samo neka sam u blizini s Bogom, neka se ne bojim. I tako je i bilo. Kada molim krunicu znam sa mnom moli Gospa, sa mnom moli Majka.
I za kraj, ovo je po broju riječi najduži putopis koji sam napisala u ovih preko deset godina pisanja za Hrvatski glas Berlin. Putopis je o bazilikama, a istodobno i putopis u predjele duše.
.