Ivan Koprić
Moja je baka umrla potkraj jeseni
U skladu s drevnim očekivanjima
Kako život treba završiti prirodno
U maglama novembarske hladnoće
Zato da nitko ne vidi dušu koja luta
Izbačena iz topline tijela koje ju je nosilo
Od prvog treptaja do usporene starosti
Zimi se ne umire jer je prehladno
Za tugu bijes razočaranje i poraz
Kad pada snijeg ili zavija bura
Bolje je boriti se za još koji dan
Ni groblja ne vole primati mrtve
Kako se led ne bi uvukao među kosti
Odavno pomirene sa zemljom
Ljeti je smrt brza nagla i oštra
Kao dobra brusom naoštrena kosa
U mišićavim rukama mladog kosca
Pred čijim zamasima tamna trava liježe
Mirno i spokojno s jutarnjom rosom
Ne čekajući vrelu dnevnu sparinu
Svoju smrt priželjkujem u proljeće
Kad svi bolesnici iskašljaju zimu
Zatrpaju sjećanja na lošu prošlost
Mirisima zumbula i pupoljcima ruža
I okrenu glave k punom mjesecu
S nadom u ozdravljenje zvijezda
Ako umrem u proljeće
Na razmeđi smrtnog smilovanja
Ni zaigrana djeca
Ni umorne žene
Ni bolesni starci
Neće primijetiti da nedostaju otisci
Moje nekadašnje zvučne topline
Metabolički mirisi staračkog tijela
Prisnost besmislenih potoka riječi
I ta jedna kap slabe boje u akvarelu
Pjevnog ubrzavanja pčelinjeg leta
Ispod prozora koji će netko
Iznenada odlučno otvoriti
I kroz koji ću krišom
Neprimjetno
Sam i mrtav poletjeti