14. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara ( 27. – 28. lipnja 2011.)
piše: Danica Crnov
Đakovo/U okviru 45. Đakovačkih vezova, a u organizaciji Matice Hrvatske-Ogranak Đakovo i Društva hrvatskih književnika-Ogranak slavonsko – baranjsko – srijemski, u Maloj vijećnici Poglavarstva grada Đakova i u Gradskoj knjižnici i čitaonici održani su 14. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara. Nazočne su pozdravili novoizabrani predsjednik DHK Božidar Petrač, Stjepan Damjanović, zamjenik predsjednika Matice hrvatske, predsjednik Đakovačkoga ogranka Matice hrvatske Marinko Zirdum, predsjednik DHK- Ogranak slavonsko – baranjsko – srijemski Mirko Ćurić te gradonačelnik Đakova Zoran Vinković.
Književna kritika je nestala
Predsjednik DHK Božidar Petrač istaknuo je potrebu vrjednovanja književne kritike kao nužne zadaće svake nacionalne književnosti. Zajedno s Antom Stamaćem bio je utemeljiteljem Susreta i već se tada osjećala njezina malaksalost. Danas, pak, što se naših medija tiče …nastavio je …te je književne kritike gotovo posve nestalo.
Ono što je ostalo svodi se uglavnom na uske interese nakladničkih kuća u sprezi s medijskim mogulima i posve prepoznatljivim ideološkim predznacima. Istaknuo je da mu je drago što u Đakovu nisu odustali od toga da se, barem jedanput godišnje, saberu na jednom mjestu naša kritička pregnuća, da se vrjednuju Nagradom Julije Benešić i da se u okviru okruglih stolova progovori o bitnim pitanjima hrvatske književne kritike, njezine uloge i značaja u našoj, ne samo književnoj nego i najširoj javnosti. Kazao je da smo svjesni činjenice da se zaista mnogo objavljuje, vrlo malo čita, slabo vrjednuje, da se kritika kreće u okvirima novinarskih kritičara i to najčešće samo informativno, nipošto formativno. Poštuju se neki drugi kriteriji što ih nameće duh vremena, kapital i određene idejne pozicije. Nadalje je rekao da se glas s ovih Susreta, glas DHK i glas MH mora čuti. kao što se, npr. mora znati i kako se predstavlja hrvatska književnost u inozemstvu.
Književna kritika i polemika
Tema ovogodišnjega Okrugloga stol bila je Književna kritika i polemika, a o njoj su govorili Tomislav Žigmanov, Hrvojka Mihanović – Salopek, Ivan Trojan, Helena Sablić – Tomić, Darija Žilić i Stanislav Marijanović. Voditelj Robert Francem je, nakon kraćega uvoda u temu, pokušao od sudionika dobiti odgovor što je polemika, a što kritika, kakav je njihov suodnos te što je polemika kao žanr. Napomenuo je da se polemika u povijesti pojavila prije kritike, da je polemika rat riječima, sukob mišljenja, tekst protiv teksta…Također je naveo da neki misle da je polemika govor mržnje, da je ona zapravo skandal, a da je polemički subjekt nasilan … Podsjetio je da je povijest hrvatske književnosti bogata polemikama.
Posebice je bilo zanimljivo čuti Tomislava Žigmanova koji je govorio o položaju književnosti hrvatske manjine u Vojvodini naglasivši kako je područje hrvatske književnosti veće od područja Republike Hrvatske. Književnost hrvatske manjinske zajednice snažnije se institucionalno ustrojava od 1990. i svoj je status …kako kaže Žigmanov …izborila upravo polemikom spram onih koji su osporavali njezino postojanje ili su je prešućivali.
U obranu pisane hrvatske književnost …navodi dalje Žigmanov …stao je Vojislav Sekelj koji je i ušao u tu polemiku. Smatra da izostanak književne kritike u nekom duljem smislu znači nepostojanje standardnoga oblika povijesti književnosti, kao i recentne književnosti. Žigmanov je slikovito rekao da je književnost manjinske hrvatske zajednice meandar na rubu hrvatske književnosti i da bi se, ako se između njih prekine živa komunikacija, odnosno ako ne budu postojale veze s Republikom Hrvatskom, mogla pretvoriti u vodu stajaćicu. Mladi književnici su nepoznati, jer nema ni kritike ni polemike. Polemika se vodila unutar obrane vlastitoga dostojanstva i slobode od onih koji su ih nijekali.
Na Alberta Fortisa i njegov putopis Put po Dalmaciji novo je svjetlo bacila Hrvojka Mihanović – Salopek. Ta je knjiga upoznala Europu s našim krajevima, ali se nije ulazilo u polemiku oko nje niti njezina pisca koji je, kako kaže Mihanović – Salopek, bio doušnik mletačke vlasti. Dakle, naglašava njegovu negativnu stranu. To je naš zaborav! Fortis kaže da je vidio bijedu dalmatinskoga kraja, ali on ne krivi za to kolonijalnu mletačku vlast već stanovništvo Dalmacije.
S podcjenjivanjem je govorio o našim običajima. U poglavlju o hajducima kritizira naše borbe s Turcima. Ona se pita gdje je tu uloga kritičara i zašto se Fortis glorificira kad ima boljih putopisaca koji govore afirmativno o Hrvatskoj. Nadalje kaže da je ovdje potrebna polemika jer je ona ubojitija, ona mora razgoliti istinu, ako treba i osuditi, stvari se moraju posvijestliti.
Ljerka Car – Matutinović protiv je napada na književnike i njihovo djelo i mišljenja je da ne treba biti isključiv, nego tolerantan i prihvatiti sve književne opcije jer se svi trude pokazati svoja razmišljanja. Smatra da književni kritičar ne bi trebao biti vrhunski arbitar jer u književnom djelu uvijek ima nešto što vrijedi te da napadanje nije književnost već je nešto osobno.
Stanislav Marijanović je ustvrdio da moramo govoriti o cjelini hrvatske književnosti i usmjeravati kritiku u tom cilju.Naveo je da kao književni kritičari ne vidimo krupne obljetnice, kao npr. 200. obljetnica rođenja Dimitrija Demetra.
Književni portret Stanka Andrića
Stanko Andrić rodom je iz Strizivojne, književnik je i povjesničar, a o njegovu književnom stvaralaštvu govorili su Dario Grgić, Josip Užarević i Vlasta Markasović. Njegovi predstavljači su rekli da ćemo ga za dvadeset godina vidjeti u pravom izdanju.On je autor spore, ali sigurne ruke, on ima talent, a ne želju da se svidi. Nakon školovanja po Europi vraća se na svoju Itaku, u Slavoniju. Slavonac je, kako su izdvojili njegovi portretisti, čovjek prožet atomima slavonskoga blata, pašnjaka, sunca…
O njegovoj knjizi Zavičajna čitanka ( Slavonija u ogledalu svoje pisane baštine) govorila je Vlasta Markasović. Slavonija pripada 17. i 18. stoljeću i njezina težnja za napretkom uvijek je osujećena ratom. Slušajući svoje predstavljače Stanko Andrić rekao je da ga ne ispunja zadovoljstvom to da bude u zavičajnom okviru i vjerojatno je to nesvjesna i podsvjesna motivacija te misli da se bavi univerzalnim pitanjima. Zavičajna čitanka, navodi dalje, svojevrsni je nedovršeni projekt književne, više kulturološke baštine, zapravo skice koju je napravio prije 20 godina i sada je pretočio u knjigu.
Nagrada Julije Benešić i Povelja uspješnosti Julije Benešić
Danas, 28. lipnja 2011., predstavljen je Zbornik 13. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara. O Zborniku su govorili Dunja Vanić i Mirko Ćurić. Knjigu Ružice Pšihistal i Gorana Rema Vinkovačka književna povjesnica predstavila je Hrvojka Mihanović – Salopek i Helena Sablić – Tomić.
Nagradu Julije Benešić dobila je Darija Žilić za knjigu Muza izvan geta (Biakova 2010.), a Povelja uspješnosti Julija Benešića pripala je Kristini Andrić – Peternai za kritike objavljene u časopisima i novinama.