piše: Marija Juračić
Zet se užasnuo kada sam mu predložila da svog sina, a mog desetogodišnjeg unuka upiše u neku stranku. Kaže mi da bi to bio prvi član naše uže i šire obitelji koji je upisan u neku stranku i da mi nisu svi na broju kada tako nešto mogu predložiti. Govori mi da on svog sina ne uči lagati i navodi mi još nekoliko nesuvislih argumenata.
„Slušaj, zete. Ne govorim ja to napamet. Potaknuo me nedavni intervju jednog našeg političara koji mi je rasvijetlio nova dostignuća naše stasale demokracije. On veli da je normalno i prirodno, čak i poželjno da na neko direktorsko mjesto zasjedne naš čovjek, netko tko je najbolji među nama, pa sam to ja, ovako neuka, prevela – onaj koji ima člansku iskaznicu stranke.
U raspisanom natječaju kao uvjet se ta članska iskaznica ne spominje, ali se podrazumijeva. Nije li to odlično? Ukorijenjeno je i u našoj tradiciji, a i šire. Nisu li momci uvijek slobodno išli u štetu u susjedna sela, ali suprugu su uvijek nalazili u svom selu? Svom plemenu.
Zato i postoji ona narodna; Curu i vola iz svoga dola. Svaka čast demokraciji i tamo nekakvoj stručnosti, ali naš čovjek je naš čovjek.
Zet mi kaže da su to bili nekakvi lokalni običaji, nešto patrijahalno, zastarjelo, što odavno ne postoji pa mu moram razbiti zabludu. Mora shvatiti da se svi zakonom propisani uvjeti uvijek mogu svesti pod onaj jedan – najvažniji, onaj koji ima svoje korijene u tradiciji pa ga zato nije u natječaju za posao potrebno navoditi, ali po njemu valja postupati. Zato spominjem fordovski sindrom.
„Kakav sad fordovski sindrom?“ čudi se zet, “kakve veze on ima s izborom našeg čovjeka za važno radno mjesto na kojeg se dolazi putem javnog natječaja?“
„Kako ne uočavaš analogiju? I stari Ford je omogućavao slobodan izbor između mnogih opcija pa je rekao da kod njega možemo kupiti automobil u svakoj boji pod uvjetom da je crna.“
U zetovim očima pročitam da nije skužio analogiju naš čovjek – naš auto – naš javni natječaj pa samo duboko uzdahnem:
„Crno nam se piše, moj zete, ako unuka ne upišemo u stranku.“