Pavao Martinis
U nekim lutanjima ove zbilje
krivudavim slutnjama
neke meke tvrde boje
milije ti od milije, tražimo nešto …
U zaraslim prostorima nezavisnih
jedinih čuvara kuća
spojenih s napuštenim poljima
ovisnih gdje netko prije ruča,
netko poslije ruča.
Na seoskim ravnicama gdje –
još dolaze istančane na doraučak zore,
neki stari neki novi ljudi
bacaju otpatke sutonu u more.
Bacaju i nove i stare dane more
bacaju i bjele i crne noći boje …
neznane boje
Bacaju …
E kad bi znali miris uhvatiti rukom!
Kad bi mogli cestu susresti stanicom usputnom!
Kad bi mogli!!!
Tad bi svi zajedno večerali sa zorom
okrečući glavu od tih nekoliko puta …
Plešući u kolu golih i obučenih
pogledima ravnim bez i malo slutnja
pored vječnosti i s njom do kraja puta
Na livadi Knežija/ Zagreb 2000/2004