Pavao Martinis
Večeras sam bio i čovjek i majmun;
po stoti puta u daljini neobuzdani klaun,
gospodin i čovjek uzavrelih želja
sam sa sobom veseljak u sjeni veselja.
U očima inim nepoznat gost
u rukama znanim (ne)poželjan post,
i što imam na kraju gozbe
zatvarajući vrata, napuštajući goste?!
Odlazim, u noć …
I dok hodam ulicama gustim
svaki me korak unaprijed bučan
sve više čini pustim.
Zato,
zato večeras;
ulice, koraci, ljudi, oprostite!!
idem što dalje od vas.
I pustite me da ričem
da se smijem,
da sanjam!
Pustite me samo,
da ne plačem večeras n glas!!