OD CRVENOG TEPIHA DO JADOVNA

piše: Gordana Knežević
Ne volim se ponavljati ali pokušat ću danas pisati ponovno o Europskoj uniji,  na moj način, ali i razmišljajući i o nekim drugim činjenicama. Zbog čega bi Hrvatska trebala ostati izvan te zajednice iz koje većina želi pobjeći?  Ne vidim razloga zbog kojeg bi Hrvati trebali biti sretni zbog EU. Europska unija neće nam riješiti ništa jer nije bila u stanju rješavati nikome ništa. Zaboravite zakone, ako i postoje u praksi ne znače ništa, donose se iz čistoga vica te se prepuštaju slobodnom tumačenju, kao i primjeni.
Za primjenu europskih zakona zaduženi su u Hrvatskoj stalno isti, a  to znači oni koji su vas i doveli do siromaštva i poniženja. I nemojte si zamišljati da će biti kontrolirani, jer svrha postojanja EU je isključivo zadovoljavanje potreba europskih moćnika, a oni vole biti maženi i paženi i jako dobro znaju što je to mito i korupcija, osim što se u njihovom slučaju to ne zove tako, niti se tumači kroz taj smisao.
Ne znam koja mi je formulacije nepodnošljivija za prihvatiti…
Siromaštvo ili poniženje?
Samo siromaštvo ne znači poniženje iako se čovjek često osjeća poniženim bez razloga ali opet poniženim jer je obezvrijeđen u svakom pogledu …moralno, ljudski … jer radi ali netko ne pronalazi za potrebno nagraditi njegov rad da bi mogao pristojno živjeti. Samim tim ne drže vas vrijednim, a još manje dostojnim njihove pažnje, jer su se samoprozvali višom klasom, kastom, bogovima i nedodirljivima …pa su si tako i mogli prisvojiti sve.
Ipak, ja se osobno najviše osjećam poniženom, naročito otkada Tadić ponovno „krstari“ Hrvatskom. U živom sjećanju mi je još uvijek crveni tepih i prijateljski susret dvojice ,„po sili prilike“,  prijatelja.
I Josipović bi se doista trebao dobro sjećati „crvenog tepiha“ i poklonjenog ljetovanja gospođi Tadić i ostaloj dvorskoj sviti iz Srbije na Brijunima. Nekako mi se uvijek činilo da je naš Josipović  pri tim susretima djelovao pomalo zbunjeno, kao uhvaćen u „nedozvoljenoj“ igri. Od početka je to “prijateljstvo” uvijek izgledalo neravnopravno …od strane Josipovića uvijek korak dva iza, a to odmah ukazuje na inferiornost. Zapravo se Tadića previše razmazilo, a kada nekoga razmazite onda  postaje previše „kapriciozan“, traži sve više i nikada dosta. Baš kao i Tadić!
Od „crvenog tepiha“ ne može se smiriti a nije niti čudo, jer crvena boja je vrlo moćna, ulijeva sigurnost i snagu, a i znak je ljubavi. Shvatio je Tadić da ga se zapravo jako voli ovdje u Hrvatskoj, a on nam tu ljubav želi i uzvratiti, pa nas dolazi „odgajati“ ili možda čak i „preodgajati“ i to sve po naputcima naših europskih „prijatelja“ koji nas isto tako „jako vole“… zato su nas i „timarili“ tako dugo… duže nego bilo koga drugog i to ne zbog ucjene, već zbog “ljubavi”.  Zbog “ljubavi” nas i guraju u savez sa Srbijom!
Ne vidim u čemu bi bio problem da svaka ova država nastavi sama svojim putem kako je i počela?!
Ljubav …ali samo za sebe ….najviše osjećaju europski moćnici jer u svemu traže samo svoje interese. I zašto bi se njih ticao tamo nekakav rat i tamo nekakve žrtve?!  Po njihovom …treba sve zaboraviti. Ali, zato Tadić ne zaboravlja Jadovno. Trebalo bi u cilju politike zaboraviti Oluju i sve ostalo, jer nije poželjna za takozvane „buduće saveznike“ dok Jadovno odgovara u svakom pogledu. Nije problem u Jadovnom, a još manje u žrtvama koje su nevine i nedužne no još jednom su zloupotrebljene u političkne svrhe.
Doista, postaje već pomalo iritantno privatnim posjetima Tadića davati toliko prostora. I danas se pitam čemu je služilo ljetovanje Tadićeve supruge na Brijunima, a mogla je ljetovati i u Fažani ili u Novom Vinodolskom ili bilo gdje drugdje o svom trošku, kao što ne vidim mjesta niti obiteljskim uspomenama samoga Tadića…
Koliko bismo životnih priča trebali poslušati recimo iz Vukovara ili iz bilo kojeg drugog dijela Hrvatske?! Po čemu su te žrtve manje značajne od Tadićevog strica?
Ipak, još više me iritira jedna druga činjenica …gora od samoga Tadića …a ta je, ravnodušnost i strah hrvatskih građana u osudi Tadićevog medijskog nastupa ili performansa!
Ne bih željela vjerovati da je riječ u jednom dijelu i o samoodobravanju, izjednačavanju žrtava, svođenju na nekakav znak jednakosti ili sličnim glupostima. Sve više postajem razočarana reakcijom hrvatske nacije. Kao da je u stanju sve zaboraviti …zbog Europske unije i neke čudne iluzije o obećanoj zemlji koja to po ničemu nije.
Vidim očaj i depresiju koja pomalo prelazi u nevjericu i čisto ludilo …jedino još dijaspora želi vjerovati na svu sreću i unatoč svemu i svima,  da  još uvijek postoji Hrvatska!
Zašto mi se čini da će Hrvati ponovo postati „druga violina“ u samoj Hrvatskoj?! To im je poručio i sam Tadić svojim nedolaskom i ignoriranjem Dana hrvatske državnosti. Netko bi rekao „pametnome dosta“ …ako se radi o pametnome?! Sve više uviđam ljudsku glupost i gubitak svakog samopoštovanja.
Jasno je to svima, a najviše Tadiću, koji nas uporno „šamara“. Ne znam koliko ste još u stanju šamara primiti, jer sve više liči i poprima oblike mazohizma. Čitava nacija je zapravo mazohistička i sve trpi. Ja više ne pronalazim odgovore jer svaka logika je već davno izgubila smisao…