JER NEMA VJEČNIH DODIRA

Iz naše arhive/ objavljeno 09.05.2011.

piše: Darija Matajić Agičić

U danima kao i obično svačijima, u danima u kojima se postojanje i ništavilo hvataju ukoštac, u danima po kojima se nužno prosipa vječno slučajna prisutnost nenadanog, biti na Silbi isto je što i dotaknuti dozrelu beskrajnost.

Otok poput ptice u otvorenoj krleci ljepote i nema potrebu bježati, ni otići i kamo otići kad izvan nje stenje negdje u daljini tišina, kad su obale prepunjene sjenama neuspjeha nekih drugih ljudi, kad okićeni most bijelih ptica seli na neko novo kopno i pruža ruke. Za tren. U tren.

Jer nema vječnih dodira.

Mjesto stoji poput skamenjenog osmjeha.

I „samoća je šapnula daljini da nije tako strašno biti sam“.

A oni su bili sami. Sami u svojim životima, sami u životima drugih ljudi, a ipak nisu pohranili duše u staništu opće šutnje. On je ribar i ona je bila ribareva žena. Bila. Bili su već stari kad sam ih upoznala. Prije par godina. On je i sada star kad sam ga susretala.

Ili stariji, ili možda više i ne. Vrijeme se skotrljalo u razbijenu vodu, u rasuti val, u žuti vrtuljak sunca.

Godinama poslije pitala sam se jesu li oni sami u svojoj osami ili mi drugi u svojoj društvenost.

Ona nije bila na kopnu dvadeset godina.

I nije željela. I nije trebala. I nije morala.

Njen život imao je drugačije traženje.

Tražila je svako jutro nebo razapeto između morskog plavetnila,  morskije u svojoj plavosti nego more, tražila je razmotano klupko dana,a godine su se rasipale poput valova…  sjećanje ih nemoćno skupljalo u šake bogatije samo za bore istkane od zrnja pijeska i svako zrno tumaralo je po utorima nadanja, čežnji traženja i nalaženja.

Pokloniti njoj nešto značilo je razbiti kutijicu pravocrtne svakodnevnice i unijeti nemir u proticanje.

Marama je bila nešto veliko. Nešto njeno. Nešto u što je mogla zamotati svoju samoću. Nešto u što je mogla skupiti priče koje su se same sebi u tišinama ispričale, slike koje su se od dodira pogleda razvodnile i razglednice po kojima se od uzaludnih čekanja novih i samo mjesto rasulo po godinama.

On je lovio ribu. On je rekao kako neizgovorene riječi više bole od rečenih, on je noću isplovljavao, on je čekao na moru u kojem nebo plovi, a on sad više ne lovi.

Ostario od starosti, svake godine za Božić mi kaže, neka ga barem mišlju na tren posjetim, pa bilo to i tamo gdje sada ona sniva.

I rečenica izrečena o njima, rečenica je o ljudima. Rečenica je o traku Silbe, rečenica o potrebi želje da se potrpa ljepota tog mira u bar jednu tamnu šaru poklonjene marame u životu jedne starice kojoj su pokloni svetine rijetkosti nekog drugog svijeta.

Povezane teme:  http://www.hrvatskiglas-berlin.eu/?p=25453