Iz naše arhive/objavljeno 14.07.2011.
Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Matajić Agičić
Dodirnuti pogledom Unije u kratkom trenutku čuda značilo bi isto što i dodirnuti Svijet u malom. Svijet koji postoji izvan i unutar svega, neodrediv u nečijoj tuđoj odredivosti, do krajnjih granica otočan u svojoj otočnosti.
Otok ima jedno mjesto.
Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.
Te kuće svako se jutro utapaju u moru. Naslanjaju se na umiveno nebo koje se pretoči u vodi i obluci kamenčića postaju dnevne zvjezdice. Pukotine na zidovima prosipaju Stanovnike. A oni, imaju svoje maslinike, svoje sate koji u istosti drugačije ipak teku nego naši, svoje tišine i usidreni su u mirnoće. U našim Šutnjama oni ne prepoznaju svoje praznine.
Njihovi životi su…
Životi tvore otok s pospanom dušom. Gledajući sve to sa strane, kao netko kome je u jednom trenutku i ushićenje postalo tijesno, cijeli otok mi se učinio kao bezbroj kapi slučajnosti. Ti pjenasti obrubi prostranstva koje se utapa u mirnoći nalik su na uosobljene svemire u kojima pobratimstvo nije nužno.
Po otoku hodaju otoci. Svaki ribar nosi svoje zrnje oronulih uspomena, nadograđuje mrežaste dane sjećanjima kao preslicima nekih, nekada, nečijih snova.
Jedan u razgovoru pomenu kako je način pamćenja zaborav. A on ima osamdeset i nešto godina, i on onda ima puno zaborava. A živio je samo na Unijama.
I kad se umori od ljudi on isplovi. U svom pokretnom otoku, koji nosi njegova pamćenja pobjegne u plavu boju. I barka polomi redoslijed valova. Naruši se ravnoteža oticanja. Promijeni se smjer doticanja.
Samo trenutak.
I onda, sve isto počinje opet ispočetka. Svjetlost zarobljena po pročeljima kuća… tišina… otok živi… dani se mrve… starac popravlja možda posljednje niti svoje mreže, netko je tu bio i otišao, mjesto suživota nesuprotstavljenih sila trajnosti vode i netrajnosti ribarskih mreža je ostalo.
I ništa se nije promijenilo. 17 kvadratnih metara trbuha iz mora ostaje ponovno mjesto ljubavničkih susreta tog istog mora i tog istog neba a otoci Unija zakriljuju se svojim žaluzinama, a već sutra, možda će jedne ostati neotvorene.
O Bože čovjek si nemože zamisliti što se sve može dogoditi u vremenima vremenskih nepogoda bilo na kopnu ili na moru.Budimo sretni da vidimo još sve svoje otoke i da možemo vodii ljubav na njima.Volio bi da nisam dobro razumio.
piše: Darija Matajić Agičić
I ništa se nije promijenilo. 17 kvadratnih metara trbuha iz mora ostaje ponovno mjesto ljubavničkih susreta tog istog mora i tog istog neba a otoci Unija zakriljuju se svojim žaluzinama, a već sutra, možda će jedne ostati neotvorene.