Pamćenje kao ponovno uspostavljanje bliskosti
autori: Darija Mataić Agičić & Stribor Uzelac Schwendemann
Slavonski Brod/24. prosinca 2021./ U ovom vremenu miloševskih etičkih ketmana, obmane i šarene laže od ljudi, ne poznavati Đurđu isto je što i fulati i nikad se ne sresti s unikatom. Đurđu, čiji je život kreativna avantura, a ona u njemu pustolovina; koja je kontinent za sebe, a njezin mir divno mjesto za život; koja je smještena izvan svega i svakoga; i kojoj ne treba ništa više od onoga što ima.
Đurđa je u dugovječnom braku sa Životom, u kojemu nema mjesta za male snove i ovako velike sanjare. Zadržala je pravo na vlastiti život, nije retro i nije in… Ova nesalonska dama puno je više: dah je finog i smislenog svijeta. Duhovno bezbrižna, tiha, ali ni slučajno bezbojna egzistencija, inteligentna, tankoćutna, duhovita, odmjerena, šarmantna…, traje u palanci koja je uglavnom definirani prostor besmislenih života. Ružno pače provincije.
Ona ima kuću u jednom, uz Savu, nasukanom Brodu kojemu nikada nije dozvolila da ju pretvori u nešto što ona nije. Kuća je stara, solidna građanska prizemnica. Prema ulici su dva trokrilna prozora s drvenim šalufima, davno obojana u zeleno. Kolni ulaz vodi u veliko dvorište popločeno ciglama tofolinkama i uokvireno zgradama šupe, garaže, ostave i male garsonjere.
Njeno dvorište je Sretno dvorište, gotovo nadrealno u svojoj divljoj pitomosti u kojoj priroda radi ono što priroda radi. Tu su obvezni borovi, ukrasno grmlje, ogromna banana, ruže, puno amarilisa u lončanicama i bunar ograđen letvicama i pokriven limenim krovom. U njenom dvorištu ti isti amarilisi i te iste ruže odmaraju cvjetajući i glagolje na jeziku na kojem se uglavnom šuti. I sve to izgleda kao da je sama Majstorica Đurđa, bez Mrkonje, svojom raskošnom osobnošću začarala. Njeno dvorište preslik je njena duha, u koji je upričala svoj život i u kojemu ona, poput najvještijeg demijurga, jednostavno nema što raditi. Taj prirodni kaos iscvjetalog šarenila imenovanog i neimenovanog cvijeća i grmlja poznaje bolje nego je Velázques poznavao 27 nijansi crne boje.
Kuća je kupljena, prije gotovo sedamdeset pet godina od Samuela Adlera i Zore rođene Schorsch, bračnog para koji je preživio Drugi svjetski rat. U tom istom ratu obitelji Vilagoš porušena je katnica s poslovnim prostorom u Mesićevoj ulici. S kućom su kupljena i lastavičja gnijezda u haustoru u kojemu žive generacije lastavičje obitelji i decenijama u isti dan proljeća dolaze i isti dan jeseni odlaze. Kuću kućom čine lastavice. I u dolasku i u odlasku jave se ove pokućarke Đurđi; ulete u kuhinju, naprave nekoliko krugova oko lustera bučno se glasajući i najave razdragano svoj dolazak; u odlasku preletom, pomalo uznemirene pred neizvjestan daleki put oproste se…, a onda odlete u toplije krajeve, na neko drugo, a slično mjesto…
Đurđini psi, za razliku od lastavica, vjerno su ostajali, do kraja: Tedy deset godina, Ajax četrnaest godina, Asta jedanaest godina, Bucko petnaest godina, Jelisaveta dvadeset četiri godine, Pikolina šest, Poli devet, Don devet i visoko pedigrirani labrador Tin koji harači kućom i dvorištem već gotovo godinu i pol dana. I isto onako kako uz nju odrasta cvijeće, tako odrastaju i oni. Slobodni, svoji, razigrani, odani…, privrženi Đurđi, što je opet istoznačno: privrženi dobroj karmi svoje ljudske družbenice koja se sa svojim danima igra, koja uči boje kamo trebaju ići i spušta ih niz vodeni val slike koja je neumorna u iskazivanju života i koja je, što je neprocjenjivo, ali i neoprostivo (za provinciju) oslobođena jalove trke za probitcima. Zna ona kako je neimaština kad ne maštaš i kako je sutra sinonim za kasno. Ona uvijek živi Danas. I to Danas preziva se Smisleno.
Svaki sretan čovjek ima kuću punu stvari. I one dočekuju, te stvari, poput nestrpljivog domaćina, već na ulazu u kuhinju. U kuhinju se ulazi preko triju stuba i kroz ogromna staklena vrata zastrta šarenim svatovskim peškirima, kojima je zaklonjen i veliki prozor, desno od vrata, zagledan u dvorište. Pravi ulaz u kuću desno je od kuhinjskih vrata, ali njega se ne koristi. Zaključan je.
Na sredini kuhinje, čiji su zidovi visoki preko četiri metra, prastari je četverouglasti stol i tri stolca s naslonima od savijene bukovine; iznad stola stari luster s velikim metalnim širmom; na stolu, sve stvari koje se, ako nisu na stolu, stalno gube i stalno traže: naočale, izraelska pepeljara dlanolikog oblika, ključevi, dnevne novine, tjednik Studio s TV programima, tanjurić i šalica za kavu, cigarete i upaljač obvezno… Đurđa je pasionirani pušač… Kava šutkuša i cigareta preludij su u dan u kojemu se sati naslanjaju jedan na drugi, a ona im svojom poetikom egzistencije dodaje malo boje. Na svijet svakodnevnice gleda kao na svijet ljepote i mirnim umom slaže pasijans životnih uspomena. A njih napretek…, spomenar življenja. Uz kavu razgovorušu i neizostavnu cigaretu, ponekad uspomene istrče, nasmiju, ponekad samo sjenovito zapričaju same sebe pa poput ruskih babuški izlaze, izlaze, lupaju vratima od smijeha, čuđenja, udivljenja… i samo potvrde kako Đurđa nije lik iz bajke – ona je sama bajka jednog svijeta koji iščezava.
Uz lijevi zid kuhinje veliki je kauč s naslonom i obaveznim jastučićima. Na njemu, na svom mjestu, Đurđa sjedi i koristi ga kao četvrti stolac. U lijevom uglu do kauča, gledano od vrata, veliki je šporet na drva s dudom, rernom i pločom s dvije ringle. Iznad i pokraj šporeta sušila su za veš ušarafljena u zidove.
Na suprotnom zidu ulazna su vrata špajze, kombinirani plinsko-električni štednjak braun boje, donji dio stogodišnjeg kredenca, kuhinjska radna površina s dva vajndlinga za pranje posuđa i bijeli gusani ausgus s mesinganom pipom iz kojeg teče voda pumpana hidroforom iz bunara. Do ausgusa obješena je velika oslikana prakljača za veš. Na zidu naspram vrata prastari je omamin altdeutsch kredenc. Lijevo su vješalice za odijela od savijenog drveta i stolčić na kojemu je željezni postolarski čekić i kalup, drveno korito za umijesiti kruh, još dva mesingana vajndlinga te radio, onaj prvi Iskrin, četvrtastog oblika i obložen kožom. Na omaminom kredencu brojne su male ikonice od kojih su neke stogodišnjakinje; tu je još i mesingani avan s tučkom, četiri ukrasna tanjura, velika petrolejka u izlivenom tučanom sjedištu i satovi: sat u okviru od ružinog drva, sat sa zaspalim cajgerima, sat kipara Drage Handanovića koji dva puta dnevno pokazuje točno vrijeme, kao uostalom i ona još dva oslikana; sepetić sa štipaljkama, preslice, molitvenik, tri svijećnjaka, dvije stare pegle na žar, metalna cjediljka za čaj i gasilica za svijeću. A uvis: po zidovima su male police sa zvoncima za krave, pretpotopni barometar na kojemu piše 1890. godina, drvena modla za kekse, špagom obješen nudlvalker, veliki ribež za kupus, dva bata za tucanje mesa, veliki šiš za pečenje kave, kutija sa staklenim vratima u kojoj je kip sv. Antuna, stelažica sa čoporom malih metalnih psića, peglica i pepeljara, ikona stara preko tristo godina, dio narodne nošnje s ukrasima od metala i ogrlica s Kosova, velika kuhača za miješanje čvaraka i još dvije putne ikone, metalni tanjur s kalendarom, oslikana daska za meso, posebna polica s dvadesetak keramičkih sudova, uključujući i dva nokšira… Na podu je još jedan teški željezni postolarski kalup za ukucavanje šunegli na bakandže. Uz sve to na zidovima Đurđine kuhinje su i umjetničke slike, radovi akademskih slikara: Đorđa Petrovića, Srećka Zdravkovića, Branislava S. Markovića, Vanje Radauša, Đure Sedera, Darka Šobota, Antuna Borisa Švaljeka te petnaestak keramika, također akademskih autora.
Čemu taj pedantni opis? Tome što je ta i takva fin de siècle Đurđina kuhinja kao i poetika Đurđine slikarske zbilje, udomila desetke znamenitih, poznatih i spomena itekako vrijednih imena pa je prema i po tome, brodsko kultno kulturno mjesto… sa svim šparhetima, kredencima, tištuhima, vajndlizima, ausgusima, escajzima, štokrlima, supentopfima, nudlvalkerima, nudlbretima, partvišima, ausgangima, aufhengerima, brenšerima, cukerdozama, meblom, rajnglama, kloferima, mišauflima, širajzlima, šircnima… i ostalim sastavnicama austrougarskog reda, mira i spokoja. Nedostaju još samo lutke Käthe Kruse s dječjim licem i tijelom. A, možda i ne… jer jednom dijelu Đurđina života ramu su dala djeca i cijeli radni vijek ludističko-kreativnog i pedagoškog stvaranja s njima. A ona, u tom kvrgavom vijeku, priča koja svojim životom očuđava svijet. I bez ikakve zlosretne namjere izaziva nelagodu u okruženju onih koji šalicom od čaja presipaju mora, utapaju se i izranjaju iz običnosti, a trag ostavljaju sličan otisku riječi na indigo papiru… Drugačija je… poput prijestupne je godine koja je uvijek iznenađenje. Drugačija… suhonjava, s grmolikim žbunom crne kose i pomalo hipijevskim slobodarskim izgledom, godinama je jezdila brodskim ulicama svojim kemp prometalima: Vespom marke Lambretta, Triumph motorom, Pony biciklom… i prevozila u svojoj glavi ostatke raja, koji su na skaz nalikovali. Đurđa, poput hiperboličkog niza ulančanih metaforičkih grozdova. Ona koja do kraja života ima što u njemu raditi i koja se u svom životu nikada ne osjeća neudobno.
Drugačija, isto onako i onoliko koliko je drugačija i njena kuhinja. Ta njena kuhinja Zweigov je Die Welt von Gestern… Negdašnji svijet telosa austrougarske utopije… Vrijeme spokoja i duha Mittel Europe… Dobra prošlost potonula u zaboravu. Mjesto u koje se sama upisala, u kojemu se savršeno snalazi i u kojemu pleše ritmom svojih koraka. U kojemu osjeća, misli, sanja, postoji kao radnica na Božjoj njivi po kojoj zvijezde vuku njena kola.
I ma koliko izgledalo da se odijelila od svijeta, njen svijet je itekako bogat. U njemu zvono se ne glasa na dodir onih koji su nesrodni njenom habitusu. Ona nikada ne zaljubljuje svoje more u nečije plićake. I zato su u tom njenom svijetu i u toj kuhinji kao ispaloj iz markezovske rečenice dobrodošli kuhinjski gosti bili ili jesu akademski slikari: Branko Becić, Ivan Antolčić, Srećko Zdravković, Zdravko Mandić, Đorđe Petrović, Emil Robert Tenay, Jagoda Šestić, Đorđe Simić, Predrag Goll, Helena Šipek, Zdravko Vajagić, Milena Stepančić, Marko Kern, Hui Chin Yang, Zlatko Kauzlarić Atač, Tone Gijevski, Danka Šobota, Bogomil Karlavaris, Ute Karlavaris, Krunoslav Kern, Hamo Fejzić, Mihajlo Arsovski, Zdravko Ćosić, Grujica Lazarević, Milorad Marević, Mihajlo Gligorić Gliša, Ranko Stajić, Branislav Marković, Jasenka Brkljačić, Gojko Crnčević, Milan Butina; naivci Ana Verić i Josip Šimić; kipari: Antun Babić, Josip Diminić, Jasna Diminić, Zvonimir Lončarić, Drago Handanović, Branko Ružić; akademici: Zlatko Bourek, Čaba Kiš, Željka Čorak, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić; povjesničari umjetnosti: Radmila Matejčić, Radovan Ivančević, Vanda Ekl, Iva Perčić, Zlatko Uzelac; književnici: Tea Rimay Benčić, Zvonimir Balog, Sunčana Škrinjarić, Sanja Pilić, Duško Trifunović, Valentin Benošić, Mladen Kušec; liječnici: Mato Vukelić, Vladimir Babić, Jozo i Zdenka Meter, Dominik Pehar, Ines Zelić, Dragica Bistrović, Ivica Balen, Marica Balen, Boris Perasić, Snježana Pöhl, Vlado Pöhl, Sanja Matić, Dalibor Kralj, Irma Kralj; novinari: Marija Radošević, Vlado Fajgl, Silvio Stilinović, Pero Zlatar, Jasenka Pajalić; režiseri: Mira Wolf, Vera Vujačić, Sanja Ivančin, Lada Žigić; glumci: Mia Begović, Jagoda Kaloper, Mija Aleksić, Miodrag Petrović Čkalja; arhitekt Stjepan Lončarić; svećenici: Domagoj Šimunović, Stjepan Pavić, Sofronije Škoda; dirigent i kompozitor Miroslav Belamarić; i na posebnom mjestu Verica Vukelić.
I to je Đurđin svijet. Puno širi od svijeta jednog Broda u kojemu se mnogi životi mogu posramiti njenog života i u kojemu ona kao šlepovi po Savi šlepera i poput pravog kapetana valova samo diže svoju kapu na pozdrav. Oni koji valove pokušavaju zauzdati prolaze, a oni koji ih tijano puštaju da se mrijeste, pristaju uz šlep i postaju dio života priče i prije ove priče.
A priča je uvijek dio magijskog svijeta. I u nekoj novoj, jednom, kad godine prijeđu s one strane života, Đurđa će vjerojatno, dok se nebom oblaci budu vozili, lagano u kasu konja jahati, i neće joj to biti prvi put, i biti božja pomoćnica plemenitog postojanja koja i tamo, negdje daleko i visoko, svilenim putem od riječi i zlatnim koncem dobra života iscrtava svoj trag.
Pripisak
Đurša Vilagoš, rođena Brođanka, diplomirala je likovni odgoj i likovnu umjetnost. Čitav radni vijek provela je u OŠ Ivana Brlić-Mažuranić na Budainci i njenoj podružnici u Brodskom Varošu. Prve nagrade osvajali su Đurđa i Đurđini školarci u Portugalu, Japanu, Kanadi, Nizozemskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, na Kubi… Proglašena je jednim od najboljih svjetskih likovnih pedagoga. Dodijeljeno joj je najviše državno priznanje Nagrada Ivan Filipović za iznimne zasluge i rezultate u odgojnom radu; nagrada Školske knjige Zagreb za najbolje oslikano književno djelo za djecu i mladež; nagrada Franjo Marinić za izuzetno ostvarenje i unapređivanje rada u odgoju i obrazovanju. Hrvatska radiotelevizija snimila je o njoj film koji je, do sada, opetovano emitiran 36 puta… Od svih rođenih Brođanki koje su svoj životni i radni vijek provele u Brodu, Đurđa Vilagoš je profesionalno najzaslužnija i najnagrađivanija. Ona je ono najbolje što je Brod mogao dati.
