ICH HABE NOCH EIN KOFFER IN BERLIN

piše: Marija Matijašević
Polako se pakira!
Eto …tko bi si to pomislio! Prije 33 godine kada sam …sa svojih 28 godina, došla u Berlin, niti ne sluteći, da ću toliko ostati. Mislila sam …pogledat ću, pa ako ne ide …vraćam se. A onda …malo po malo …eto me ostarih tu. No, već duže vremena, sam po nekoliko mjeseci bila doma …čuvala bolesnu majku, ali sada je to nešto drugo. Priprema se stalni odlazak. E, ne znate vi, koji niste to doživjeli, što znači …skidati slike sa zida, očistiti tavan, pakirati ono što su vam poklonili dobri ljudi, neću reći prijatelji, jer prijatelji se stvaraju u mladosti. Kažu Njemci, a od njih sam valjda mnogo naučila „tko kasno dođe, kažnjava ga život”, tako je bilo i meni. Došla sam, kada su svi imali svoje prijatelje i svoje zemljake, novi se nitko nije mogao uvući u njihovu hordu, ili njihov folklor. Sjećam se da se dvorana zaključavala, i nije svatko mogao do njih. Sjećam se, kako su se hvalili koliko imaju na knjižici, sjećam se kako su se kumovali i ženili samo sa svojima. Na svadbe ili za kumovanje malo ili nikada nas nije nitko pozvao. Ako se pokušalo u koji klub, nemaš sa kime razgovarati, jer si zakasnio, i neznaš o čemu bi ti govorio. Tako je ostalo i do danas. No, ne treba žaliti za tim. Mi smo imali svoje vrjednosti i vidjeli …što muzeja, kazališta, izložbi i kulture, pronalazili sami, svoj put. Naučili mi i položili njemački, polazili cjele godine …godinama, škole i kurseve, putovali… Oni ostali, na tome, posao, stan, crkva… cjeli život. Neki   ni danas jezik, nakon 40 godina, ni gdje je Steglitz.
I dok pakiram stvari, nije mi žao otići, samo me ipak nešto čini tužnom.
Još neznam što?
Još nisam skinula zadnji sat sa zida, koji će otkucati moj sat. Još nisam rekla zbogom, ili do viđenja, ako ću imati i kome reći?
Ostavit ću to za malo kasnije, za još koji mjesec, dva… U listopadu …kada će otpasti i zadnje lišče, pomest ću svoje zadnje lišće-korake u Berlinu, potrpati ih u vreću i odnjeti u svoje selo. Pa kako bude! Ostavit ću jedan kofer u Berlinu, pa neka se nađe, za svaku sigurnost, ako se ta sigurnost doživi. Ako ne, blizu sam, tamo gdje svi završe, i to je tako dobro.
I negdje …duboko u duši, radujem se odlasku.