Sjećanje: Emil Cipar 13.04.1948. – 10.10.2014.
piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Prošle godine u ovo doba na facebooku primjetim prekrasne slike naših slavonskih sela.
Gledajući slike odlučim ovom gospodinu poslati zahtjev za prijateljstvom.
Nisam dugo čekala, on mi odgovori potvrdno i ja mu ljubazno zahvalim. Moj novi prijatelj se zvao Emil.
Nakon par rečenica on pristane da nas posjeti na našem gospodarstvu. Ljubazni gospodin se ponudi da o nama nešto lijepo napiše za Hrvatski glas Berlin, naravno da sam mu rekla da nama ne treba reklama.
Prvi Emilov i Čukin dolazak je bio desetog trećeg. Ja sam ispekla krofne i počeli smo lijep razgovor …
Njega je zanimalo što nas je potaklo na sadnju vinograda …mi naime imamo OPG za proizvodnju crnog grožđa Syrah. Najviše je pričao s mojim suprugom koji je sa Emilom razvio dobar odnos.
Naša druženja su se nastavila. Pozvala sam ga u sadnju vinograda, što je on ovjekovječio. Došle su prve trešnje i naravno da smo ga pozvali …
Emil je s puno pažnje slušao naša zapažanja, ispitivao nas je o radovima u vinogradu i potakao nas na razmišljanje.
Mjesto koje je Emilu bilo najdraže …a i priznao je da se tu duhovno najbolje osjeća …je kapela svete Klare.
Rekao mi je ovako: „Ja nisam neki vjernik, ne idem često u crkvu ali kada dođem na ovo mjesto osjećam se bliže Bogu.”
Emil mi je tada spominjao i svoju suradnicu Sonju. Govorio je o njoj s puno poštovanja. Rekao mi je, na primjer, da je ona jedina “dostojna da ga naslijedi”. Rijetko je da suradnici imaju toliko lijepih riječi jedni za druge, kao što je Emil imao za Sonju.Tada sam shvatila da je Emil u Sonji prepoznao ono nešto, srodnu dušu kojoj ne treba puno pričati jer ona zna što treba napraviti.
Ja do nedavno nisam pisala ali mi se nešto desilo, moram to podjeliti s vama …
Kada je Emil umro, moj suprug i ja smo otišli na sahranu, taj vrući dan nikada neću zaboraviti.
Kada je svećenik izmolio i blagoslovio pokojnika, na groblju je nastala tišina.
Zapuhao je povjetarac i ponio je sa sobom stotinu listova s obližnjeg jablana. Pogledala sam gore i posljednji puta se pozdravila sa svojim prijateljem Emilom.
Znam da je on meni tada lijepo šapnuo: “Nije kraj, ja sam tu s vama.”
Hvala Emile što si me nadahnuo, što si mi ostavio Sonju, Mariju, Slavicu i Željka.
Nekada je u životu bolje imati jednog pravog prijatelja nego stotinu krivih.
Osjetih potrebu da na današnji dan – rođenja i sjećanja na Emila Cipra -, podijelim ovaj tako lijepo ispričan doživljaj. Ja te ljude/osobe osobno ne poznajem ali ih razumijem i osjećam i njihovu tugu za čovjekom kojega su kratko poznavali ali koji je ostao u njihovim srcima i sjećanjima. I sve što je tada rekao o Sonji, potpisujem svaku rijeć. Jer ona ima toliko toga za reći….za napisati….za spajati ljude i razumjeti i osjećati upravo one najobićnije male ljude, za koje u današnje vrijeme potrošačkog materijalizma malo tko ima sluha. Emil je otišao u drugi ljepši svijet. Iza njega su… Read more »
E, moja Slavice! Na Emilovom posljednjem ispraćaju nisam ni znala da postojiš. Jedino sam te ‘poznavala’ preko Emilovih tekstova. Spojio nas je, nadam se, doživotno. Još samo da mi je upoznati i drugu Slavicu! Ostale spomenute u tekstu ili viđene na fotografiji, na moju veliku radost, već sam upoznala.