OLUJNI TORNADO

KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
U povodu 16.godišnjice Oluje, i ove godine središnjoj proslavi u Kninu nazočit će cijeli državni vrh s predsjednikom Josipovićem i premijerkom Kosor na čelu.Već u četvrtak 4. kolovoza bit će otkriven novi spomenik “Hrvatske pobjede Oluja 95” i tim činom počet će dvodnevna proslava jednog od najznačajnijih datuma novije hrvatske povijesti.
Budući  smo kao narod skloni brzom zaboravu potrebno je podsjetiti zaboravne na briljantnu vojno-redarstvenu akciju Oluja u kojoj smo slomili krila velikosrpskom četničkom orlu koji je morao priznati, nadamo se zauvijek, poraz i u konačnici pravo Hrvata na svoju državu.
Kad se sprema oluja, ljudi postanu preplašeni pa užurbano traže sigurna skrovišta jer takva vremenska nepogoda zna “pomesti” sve što joj se nađe na putu. Nakon što se sve smiri, ljudi često plaču zbog izgubljene ili uništene imovina i gubitka svojih najmilijih. Ljudi plaču iz očaja, nemoći i tuge, ali se rjeđe događa da plače jedna cijela nacija.
Hrvatska i svi oni koji je vole proplakali su od sreće 4. kolovoza 1995. kada je, rano ujutro, počela “oluja” hrvatskih vojnoredarstvenih postrojbi koje su u nezadrživom naletu rušile zločinačku četničku tvorevinu tzv.”republiku srpsku krajinu”.
Pet godina je to srbofašističko čudovište provodilo etničko čišćenje i neviđen teror nad nesrpskim pučanstvom, jasno, uz obilatu pomoć i razumijevanje majčice Srbije i fanatičnih zagovornika velikosrpske ideje u nekim zapadnoeuropskim (i ruskim) političkim krugovima.
Hrvatska vlast je na sve moguće načine pokušavala urazumiti pobunjenike da priznaju hrvatsku državu i njene zakone nudeći zauzvrat najviši stupanj  autonomije u tadašnja dva kotara (Knin i Glina) s većinskim srpskim stanovništvom.
Krajinski zločinci su izigrali mnoge potpisane sporazume priklanjajući se sve više opciji ujedinjenja “zapadnih srpskih zemalja” koje bi tvorile Martićeva ” rsk” i Karadžićeva, monstruozna “rs”.
Akcija “Bljesak” iste godine je pokazala da je bilo dosta terora i da će srbočetničke paravojne postrojbe biti uništene ako njihovi samozvani vođe ne prihvate mirnu reintegraciju okupiranih područja u međunarodno priznatu RH.
Čaša strpljenja prelila se kad su pobunjeni hrvatski Srbi počeli opasno ugrožavati bihaćki džep i time ozbiljno zaprijetili strateškim hrvatskim interesima. Splitski sporazum (Tuđman-Izetbegović) omogućio je oslobađanje B. Grahova i Glamoča te aktivno uključivanje HV na bihaćku bojišnicu.
U takvoj situaciji bilo je samo pitanje dana kada će hrvatsko vojno i političko vodstvo povući odlučujući potez glede oslobađanja okupiranih područja. Nastavak pregovora u Ženevi nije, po običaju “donio ploda” pa je četničku paradržavu zadesio “olujni tornado” koji je za samo 84 sata otpuhnuo i pomeo to leglo zločina i terorizma.
Knin, to pobunjeničko gnijezdo, pao je među prvima, a “predsjednik”, ratni zločinac Mile Martić, među prvima je dao petama vjetra pokazavši pritom zavidnu kondiciju u “bežaniji”.
Briljantno izvedena “Oluja” pokazala je da Hrvatska ima modernu i snažnu vojsku koja može izvršiti i najteže zadatke. Srpski prijatelji i zagovornici u svijetu počeli su “plakati” nad sudbinom srpskih izbjeglica zaboravljajući pritom na apel predsjednika Tuđmana da ostanu i da im se garantira sigurnost i sva građanska prava koja se temelje na Ustavnom zakonu.
Veliku štetu briljantnoj Oluji nanijeli su neodgovorni pojedinci koji su pljačkajući i ubijajući nekoliko srpskih civila (tj. one koji su ostali) i na taj način omogućili Haaškome sudištu progon i pokretanje optužbi protiv hrvatskih generala. Hrvati su oružjem oslobodili ono što nisu dobili razgovorima i pregovorima a hrvatsko samooslobođenje dočekano je u nekim zapadnim državama, koje inače slove kao stare demokracije, gotovo kao atak na čovječanstvo.
Na sreću, većina je ipak realno gledala na oslobodilačku akciju Oluja i cjelokupni Domovinski rat i dala nam za pravo što smo se, nakon mnogih zločina i ucjena, odlučili da uvedemo zakon i red u međunarodno priznatim granicama RH.
U akciji Oluja nisu poraženi samo “krajinski” (veliko)Srbi; hrvatska vojna pobjeda uzdrmala je i međunarodnu zajednicu, posebno onaj njezin dio koji je vjerovao da je “Krajina” nešto realno, da su “srpske paravojne milicije” nešto jako i nepobjedivo.
U četiri dana Hrvatska je pokazala da je četverogodišnja politika nekih važnih čimbenika međunarodne zajednice bila velikja zabluda i pogreška. Nekima od njih nije to bilo lako priznati, posebice onima koji su utvrđivali i provodili takvu politiku, te koje su je i dalje trebali braniti nakon što je, bjelodano, doživjela bankrot.
Oluja je ponos i simbol otpora hrvatskoga naroda i kao takvu ju moramo nositi u svojim srcima. Stoga, svakom domoljubnom Hrvatu ne bi smjelo biti teško, na taj veliki praznik, izvjesiti hrvatski stijeg na pročeljima svojih kuća, balkona, prozora itd.
A oni koji su locirali, identificirali, uhitili i transferirali naše generale, istinske heroje Domovinskoga rata neka bude sram jer Gotovina, Markač i ostali nisu zločinci nego junaci i nosioci svehrvatske pobjede.