piše: Marijo Glavaš
Vladimira sam upoznao jedne prohladne kolovoske noći uz rijeku Lim. Bilo nas je tu sa svih strana bivše države, svi na okupu u Bijelom Polju u kojem na brdu iznad glavne ulice, između naherenih kuća, na zelenoj pozadini stabala, u kontrastu s prostorom i vremenom, a opet nekako skladno blista golema crvena petokraka, nimalo klimava i bez dvojbi, kao da se Juga nije ni raspala. Nitko ne progovara ni riječi o politici, pročišćena smo uma, misli filtriranih kroz poeziju zbog koje smo i došli u Crnu Goru.
Svake se godine u spomen na pjesnika Ristu Ratkovića u rodnome mu gradu, u rodnoj kući održavaju pjesničke večeri u sklopu kojih se među ostalim dodjeljuje i nagrada za najbolji rukopis, zbirku poezije mladog autora do 27 godina. Ni o tome ne razgovaramo mnogo, više smo usredotočeni na ispijanje piva i vina, a pitanja idu u smjeru upoznavanja, želimo saznati što tko radi, što čita, kako živi. Vladimir je potpuno opušten. Mnogo se smije. Mnogo pije. Tu, u trošnoj sobi hotela Bijela Rada koji nikako da se otpetlja iz čvora nekog davno zaboravljenog vremena u kojem je zapeo, tu sam ga posljednji put vidio.
Nekoliko mjeseci kasnije, dok sam bio u Barceloni, stigao je i njegov mail (bio mi je smiješan naslovni pozdrav, kao da je znao gdje sam) u kojem mi je javljao da će nekoliko dana boraviti u Hrvatskoj. Bio je to zadnji kontakt koji sam imao s Vladimirom.
Dvadesetak godina nakon Vladimirova nestanka otvorio sam kao i svake večeri prije spavanja svoj poštanski elektronski pretinac i ugledao mail gotovo istog sadržaja kakav sam čitao par mjeseci poslije nekih tako davnih Ratkovićevih večeri:
Hola druze!!
Bit cu u Splitu 5-6 dana, pa ako imas vremena i nemas pametnija posla mozemo popiti pice! Moj mob je 00381642348591
Pozdrav
Vladimir
Samo toliko, ni riječi više kojom bi pojasnio kamo je nestao, gdje se skrivao zadnjih dvadeset godina. Nekoliko puta u prvih pet-šest godina sam ga pokušao pronaći preko internet tražilica, ali čak ni sveznajući Google nije o Vladimiru davao neke korisne informacije. Nakon toga sam odustao. Pisao je knjige, to da, uredno sam ih svakih godinu-dvije pronalazio na policama knjižare, novi naslov i njegovo ime, Vladimir Perić, ali njegova se knjiga od drugih razlikovala po tome što nije, kako to obično biva s knjigama, na koricama, a ni u unutrašnjosti imala ispisane podatke o autoru. Ni knjiga ni Google nisu znali gdje je.
I onda odjednom taj mail. Napisao sam odgovor i nakon dugog razmišljanja pritisnuo SEND, znatiželja je prevladala.
Odveo sam ga u lokal uza same zidine Dioklecijanove palače, tamo gdje mi je onih dana kad smo se trebali prvi put sastati u Splitu, prije njegova nestanka, majka govorila da ne idem, da je ne sramotim, jer tamo su u njeno vrijeme zalazile samo pijančine i kurve. Idealno društvo, mislio sam odgovoriti majci koja zapravo nikada i nije imala svoje vrijeme, ali sam se svaki put samo nasmijao i prešutio.
Meni sok, rekao je kad sam naručio litru crnoga i dvije čaše. Zastao sam na trenutak, pogledao ga, pa shvativši da stara konobarica koja je izgledom bila negdje između pijančine i kurve stoji na otečenim nogama i čeka brzo povukao narudžbu i umjesto vina zatražio pivo i sok za Vladimira. Prestao sam da pijem, nastavi. Morao je nešto reći, puno više od toga, jer moj pogled u tišini nije imao namjeru popustiti. Držao sam ga zjenicama prikovana za prljavu plastičnu stolicu kojoj je naslonjač za desnu ruku po sredini bio višestruko oblijepljen debelim smeđim selotejpom.
Uradio sam neko sranje i reko dosta je bilo. Ostavio sam se alkohola- počeo je polako pojašnjavati, pa sam trepnuvši popustio stisak koji mu je od siline gledanja sigurno ostavio tragove na prsima, ispod majice. Pričao je polako, radeći povremeno stanke kao da se prisjeća nečega, ili da mi ne bi što zaboravio reći, da ne bi što preskočio, a svako toliko na licu bi mu se pojavio onaj smiješak po kojem sam ga pamtio. Još sporije ispijao je sok, u par navrata učinilo mi se da je i zaboravio na nj. Slušao sam, promatrao kako mu grlo i jezik oblikuju slova, usne tvore čitave riječi i uživao kao da čitam knjigu koju je tek trebao napisati. Iako je noć prolazila mnogo brže nego je Vladimir pričao nije mi palo na pamet da ga prekinem, tek bi povremeno mahnuo staroj konobarici da mi donese novu bocu.
Pred kraj radnog vremena lokala u kojem smo sjedili Vladimir mi je ispričao svoju verziju priče o tome što je uradio. Znao sam da su ga prisilili da više ne pije. Znao sam da ima neka kvaka. Posljednjih je dvadeset godina proveo u zatvoru, služeći kaznu neprimjerenu šaljivdžiji i čovjeku kakav je bio i nikako ga nisam mogao zamisliti u ulozi počinitelja, zločinca, nikako se nisam mogao naviknuti na tu ideju, pa sam ga pustio da me pričom uvjeri i smiri.
Bio je on u Splitu onda kad mi je pisao da će stići na par dana, onda kad mu ja iz Barcelone nisam odgovorio, stigao je s najljepšom djevojkom na svijetu, tako je i pisao o Maši koju sam, shvatio sam dok mi je pričao, upoznao u jednoj od pjesama iz jedne od knjiga koju sam jedne godine pronašao na jednoj polici jedne knjižare, došao je u ovaj grad jako kasno i kako te večeri nisu imali gdje spavati kako i priliči pravom pjesniku Vladimir je Mašu odveo u život, u boemštinu, napili su se kao nikada, nitko nikada na svijetu nije bio tako pijan, nikome se nikada svemir nije rugao kao tada njima, rekao mi je, a onda su se iz uskih ulica geta spustili do obale i tada ju je, kune mi se Vladimir, tada je Mašu prvi put vidio onakvu kakva je ona zapravo oduvijek i bila, stajala je pod prigušenim svjetlom treperave ulične lampe na izdisaju, kosa joj je padala u nedogled niz leđa, ruke su joj gladile grudi i bokove, a dolje prema tlu sva se sjajila, ljeskala se kao zlato, kao sunce, Maša je imala golemi rep, ljuske, peraje, sve je imala, kune mi se Vladimir, bila je, Maša je bila prava pravcata sirena i vidjevši u tom trenutku kako to predivno mitsko biće stoji na suhom pobojao se da će umrijeti, da će se ugušiti od zraka ovog grada koji ne dopušta mitovima da žive, Vladimir se zatrčao i svom snagom je gurnuo u tamu, prema moru, prema pučini. Čuo je kako je udarila o vodu, kako se more primirilo i onda je zvuk nestao. Napravio je tada korak prema rubu i stao osluškivati. Učinilo mu se da čuje sreću i slobodu kako držeći se za ruke rone prema dubinama.
Neki su ga ljudi vidjeli s prozora kad ju je gurnuo i vidjeli su kako Maša ne izranja, a on stoji uz rub i ništa ne poduzima. Nitko od njih sigurno nije pročitao Vladimirovu pjesmu o Maši, jer da jesu znali bi da je najljepša žena na svijetu neplivačica, a njegova jedina vrlina nije bila ta što je beskrajno voli nego što pliva gore od nje.
Vladimir je Split napustio kasnim vlakom, nekom vanrednom linijom, uvedenom tko zna zbog čega i za koga i ni sad mi nije jasno tko mu je rekao za nju. Stajao sam na peronu i promatrao ga kako se smije iza prljavog stakla, nismo si mahali, nismo si ništa doviknuli samo smo se gledali. Jedan po jedan pored mene su prošla sva tri prazna vagona. Vlak s jednim putnikom, promislio sam bez imalo čuđenja. S jednim ili bez ijednoga…
Te noći sanjao sam Vladimirovo beživotno, bijelo tijelo kako leluja pod vodom, skroz dolje uz pijesak, na morskom dnu, a jedna oštra zraka sunca koja mu je prolazila kroz očne duplje odbila se od njegove misli, okrznula mu maštu u lubanji i tako slomljena jurnula prema stijeni na kojoj se raširena i čvrsto zalijepljena odmarala golema morska zvjezdača, velika i crvena, kao ona petokraka gore na brdu iznad glavne ulice Bijelog Polja.