PRAVDA JE UMRLA

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
-U Hrvatskoj nije sve tako crno, njoj trebaju ljudi vjere koji ne bježe od bilo kakvog napora oko dobra i koji će imati pred sobom opće dobro naroda, a ne vlastitu korist i interese.
( Juraj Jezerinac )
Iako bi morala i riječju i djelom biti u prvim redovima u njihovom jačanju i branjenju, odgovarajućom jasnoćom i energijom, Crkva danas nikako nije najvažniji ili važni zaštitnik ljudskih prava, građanskih sloboda, kako individualnih tako i kolektivnih, te ljudskog dostojanstva, slobode, ravnopravnosti, razvijenosti. Nije zaštitnik pravde unatoč snažnih i jasnih Biblijskih poruka( Iz 1,15b-17). Crkva danas nije, kao u bivšoj državi, onemogućavana od vladajućeg sistema i struktura u državi, da jasno govori i iznosi svoj stav i vlastite kritičke prosudbe u društvu o poštivanju ljudskih prava, građanskih sloboda, o društvenim pitanjima u državi. Unatoč tome njen glas se danas malo ili nimalo čuje. Velika je razlika u onom jučer i ovome danas.
U bivšoj državi nije šutjela, govorila je, ali kad bi progovorila komunističke vlasti činile su sve da se glas Crkve što manje čuje.
No i u takvim prilikama poglavari i crkveni pastiri bili su glasni i neustrašivi ne samo u naviještanju Božje riječi i u dušobrižničkom djelovanju, nego, izlažući božanska načela i socijalni društveni nauk također u zauzimanju za promjene i poštovanje dostojanstva malog čovjeka, za uspostavljanje demokratskog društvenog poretka. Umnogome je doprinijela razobličavanju i razbijanju komunističke monolitne zajednice i dala značajan i velik doprinos dobrobiti hrvatskog naroda i stvaranju samostalne, suverene i međunarodno priznate države RH.

Iako u redovima klera i svećenstva ima onih koji se ne slažu i ne mire sa današnjim stanjem u Hrvatskoj rijetki su oni koji s vremenom i u datim prilikama dižu svoj glas i zauzimaju se za promicanje dostojanstva svakog čovjeka, za uspostavljanje istinskog demokratskog poretka, onakvog poretka koji bi najbolje odgovarao današnjim potrebama hrvatskog naroda. Poredak kakav danas imamo nije ostvarenje hrvatske slobode i samim time predstavlja zločin prema hrvatskome narodu.
Potpuno je jasno da ova i ovakva hrvatska država nije afirmirala ni slobodu osobe ni slobodu naroda, da vlast u njoj ne služi dobru čovjeka i naroda. Ali jednako tako je jasno da ni Crkva svenu tome ne služi ni svojom odgovornošću ni svojim poslanjem. Ne štiti čovjeka i ne djeluje na način da se čovjeku omogući život u skladu s njegovim dostojanstvom u vidu moralnog, duhovnog i materijalnog napretka, da se izgradi bolje društvo u kojem ljudi mogu živjeti spokojno, mirno i zadovoljno.
Crkva je ravnodušna i nijema prema ovom stanju beznađa, tragičnom stanju samovolje, zastrašivanja i povrede ljudskog dostojanstva. Kao takva nije vjerna svome Učitelju, jer je ravnodušna nad činjenicom da je sve više obitelji i pojedinaca gospodarski ugroženo da ne mogu živjeti život dostojan čovjeka.
Nezaposlenost, nisko plaćen rad, male mirovine, niska primanja za vrijeme bolovanja, nedostatak socijalne adekvatne pomoći osobama bez zaposlenja i mnogi drugi razlozi naše suvremene bijede ostavljaju duboke tragove ugroženosti velikog broja osoba. Crkva ne nalazi na sebi odgovornost za takvo stanje za prevladavanje nezadovoljavajućeg materijalnog položaja hrvatskog čovjeka da bi mogao uistinu živjeti ljudskim životom.

Kriza na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom i moralnom polju sve više ugrožava život pojedinca i naroda, ona progresivno, materijalno i duhovno osiromašuje dovodeći narod na rub bijede.
Na tom velikom polju rada Crkva se ne uključuje ona je svemu tome tužan i bespomoćan svjedok i promatrač. Nema njene zauzetosti za dobrobiti zemaljskog života, nema moralne odgovornosti i duhovne energije potrebne za procvat pravde, blagostanja, ljubavi, jednakosti.

Nema volje da preuzme svoj dio odgovornosti za opće dobro. Crkva, osobito u svome vodstvenom dijelu, bježi od bilo kakvog napora, nemajući pred sobom opće dobro naroda i zauzeće za njega. Nema odgoja savjesti o čemu upravo ovisi moralno zdravlje društva i nacije pa i sama egzistencija naroda.

Preko pojedinaca šalje suvisle poruke, kako nije sve tako crno i loše, u prvom redu da skine sa sebe odgovornost, da ju se ne pozove na odgovornost, da opravda sebe i svoj nerad i nebrigu za opće dobro naroda. Iz perspektive ( čitaj rezidencije) biskupa Jezerinca ne može ni biti sve tako crno, jer umjesto da dijeli sudbinu siromašnih hrvatskih vojnika i branitelja kao vojni ordinarij živi u raskošnoj rezidenciji na sablazan današnjoj Crkvi.

Crkva takvim porukama jasno daje na znanje da se ne želi brinuti o narodu koji umnogome nema ni za kruh, a trebala bi se zalagati da kruha ima u izobilju. Vodi se krilaticom da je njihovo da mole, a za kruh neka ide kud tko zna. Naši biskupi i inače pozivaju na molitvu, čas za ovo čas za ono dok zaboravljaju da djela, a ne samo molitva spašava. Vjera bez djela ne vrijedi ništa “ona je mrtva“ kaže sv. Jakov.

Djela današnje Crkve u Hrvata ne idu ni u pravcu poticanja etičkih načela i upozoravanja odgovornih na promjene koje bi dovele do pravog napretka. Nema pozivanja na odgovornost, na rast slobode, na stvaranje boljih uvjeta kreativnosti, na nadvladavanje moralne i sveopće krize, a time ni perspektive bolje budućnosti.
Sve dublja kriza ne potiče Crkvu na dublja razmišljanja i djelovanje koje bi pokazalo na prave uzroke i korijene neuspjeha. Ne traže se novi putovi i nove misli kako bi se liječilo bolesno stanje, ne suočava se s istinom i ne otkriva se na kakvim se temeljima gradilo.
Ne postavljaju se pitanja i zahtjevi za korjenitim promjenama. Crkva poziva druge da ne bježe od nikakvog napora oko dobra, da imaju pred sobom opće dobro naroda, a nikako da shvati da Hrvatskoj treba prije svega Crkva koja ne bježi od svakog napora i koja će imati pred sobom opće dobro naroda, a ne vlastitu korist i interese.

Ako se izuzmu rijetki pastiri unutar Crkve koji pokazuju put, kako izići iz ovog stanja, kako živjeti bolje i slobodnije, koji obraćaju pozornost i pažnju socijalnim pitanjima i koji socijalno mjerilo ne ispuštaju iz vida, koji ukazuju da narod i Domovina trajno stradavaju, za Crkvu u Hrvata danas može se reći da ona mjeru solidarnosti ne vidi u Isusovoj zapovijedi ljubavi i njegovu stavu prema siromašnima, odbačenima, a takvih je danas u RH mnogo.

Crkva učestalo nudi tumačenja slična tumačenjima J. Jezerinca koja zapravo izbjegavaju otvoreno sučeljavanje s problemima, nema konkretnog zalaganja za uklanjanje nepravdi, odgađa se rješavanje konkretnih problema, zatvaraju se oči pred problemima. Ne osuđuje se zlouporaba vlasti, zlouporaba kapitalizma i neoliberalizma, ne razotkrivaju se duboki uzroci siromaštva, nejednakosti, nepravde u hrvatskome društvu. Nema socijalne svijesti, a niti djela kojima bi spram nepravdi u društvu nudili svoju pomoć. Ne prokazuju zlo i u suprotnosti su s općim dobrom.

Hrvatsko društvo danas je društvo bez socijalne sastavnice, a u Crkvi u većini nema svijesti o njenoj socijalnoj zadaći. Nema djelovanja ni na jednom području života  iako je hrvatski čovjek ugrožen u svim svojim pravima i ne može živjeti dostojno kao razumno i slobodno biće, kao subjekt prava i dužnosti, a sve to je prvi princip- srce i duša socijalnog nauka Crkve.

Život današnje Crkve je život bez dodira sa surovom stvarnošću. Crkva je postala kratkovidna kad je u pitanju poslanje Crkve, a njen socijalni nauk ostao je mrtvo slovo na papiru, baš kao i sve drugo u Hrvatskoj.

Poruke koje se ponekad pošalju uvijek su unutar strogoga i doktriniranog i moralnog okvira, te uglavnom ostaju neshvaćene i neučinkovite, što im je u konačnici i cilj.

Umjesto da se Crkva postavi kritički prema trenutnoj situaciji u zemlji evidentno je njeno prilagođavanje sustavu.

Stoga i šuti na vapaje naroda koji pozivaju na bolju Hrvatsku, zemlju morala, slobode, ljubavi, jednakosti, ravnopravnosti, istine, uzajamnog poštovanja, pravde … Stoga i ne poziva na reforme društvenog sistema, kao ni na temeljne promjene srdaca i savjesti struktura.

Danas više nema dvojbe u činjenici da snage koje se odupiru demokratizaciji hrvatskog društva i koje svim silama nastoje zadržati svoje pozicije i ostvariti svoje političke i ine ciljeve imaju podršku crkvenih moćnika. To je podrška stanju koje vrijeđa cijeli hrvatski narod, stanju nepravde čije posljedice već jesu tragične. Takav stav crkvenih moćnika poticati će na nova nasilja i nove nepravde, te će se moći reći i ustvrditi kako je pravda u Hrvatskoj umrla pred očima Crkve i uz blagoslov današnje Crkve u Hrvata, što je suprotno poruci pok. kardinala Franje Kuharića s početka devedesetih koja kaže:“ Nepravde moraju umrijeti da bi ljudi živjeli dostojno svoga smisla“ !

U početku bijaše riječi i djela

U početku stvaranja hrvatske države Crkva nije djelovala u smislu da se prilagođava sustavu. Tadašnji kardinal F. Kuharić imao je stav da Crkva nije politička stranka i da ne može biti zatvorena u bilo koju političku grupu. On kazuje da se Crkva ne poistovjećuje, prema nauci Koncila, ni s jednim društvenim uređenjem, jer se smatra božanskom ustanovom Isusa Krista da bude u službi cjelovitog dobra čovjeka i cijele istine o čovjeku, odgajajući osobnu i kolektivnu svijest za dobrotu, ljubav i pravednost. Ona želi biti slobodna u svakom vjerniku i u svojoj cjelini da čini dobro. Tako uvijek služi i narodu u kojem živi. Posebno se mora zauzimati za potrebne, nevoljne i sve one koji trpe bilo kakvu patnju i to mora činiti u svakoj povijesnoj stvarnosti, u svakom društvenom uređenju u svakom vremenu. Mora biti poslušna samo svome Gospodinu …

Vrijeme djelovanja tog poniznog, hrabrog,vrijednog i vjernog Božjeg sluge i duhovnog pastira Hrvata u teškim vremenima devedesetih godina prošlog stoljeće puno je riječi i djela iz kojih se dade čitati istinoljubivost, pravdoljubivost i slobodoljubivost, sve ono što danas izostaje. Donosim samo mali dio njegovih riječi i djela.

U priznanju suverene hrvatske države on je vidio otvor i ulaz hrvatskog naroda u novu budućnost, bolju budućnost duhovnog, moralnog, kulturnog i materijalnog napretka.

Zalagao se za demokratsku Hrvatsku i njenu nezavisnost i u tom smislu govori: –Demokracija znači slobodu ne samo osobe nego i naroda. Narod kao i osoba ne može biti ničiji objekt i narod je subjekt i kao takav nosilac svojih prava koja su neotuđiva i neodreciva. Ta su prava, pravo na svoju domovinu, pravo na svoj suverenitet i identitet, to uključuje pravo na svoj kulturni i ekonomski  sigurnosni razvoj. Narod ima pravo na slobodan život da bi iz slobode mogao biti suradnik za mir i dobro s drugim narodima. Crkva ta načela zastupa kao neprolazne vrijednosti i zato odgaja za čovjekoljublje i rodoljublje, crpeći svu istinu iz Božje riječi.

Nije priganjao šiju pred moćnicima kako to danas neki u Crkvi čine već je jasno prozivao, pozivao i zahtijevao kakvu Hrvatsku Crkva želi: –Od nosilaca nove vlasti očekujemo mudro i razborito vodstvo, da Hrvatska bude uistinu pravna država zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve njene stanovnike.

Želimo i molimo svemogućeg Boga da Hrvatska bude u punom smislu pravna država u kojoj će svaki pojedinac biti poštovan i zaštićen u svojim pravima, u kojoj će se stvarati čovječni odnosi na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti.

Javna vlast ima dužnost i odgovornost da zaštiti vrijednosti koje su nužne za zdrav život cijeloga naroda, kao što ima i odgovornost da zaštiti dostojanstvo ljudske osobe i prava čovjeka, obitelji i svih građana države.

Odgovorni za društveno, političko i ekonomsko područje i nacionalni život moraju razmišljati kako pozvati sve da zaista shvate da je svaki odgovoran graditi slobodu, da je svaki odgovoran graditi mir i napredak.

Dužnost nam je uvijek osuditi svako gaženje slobode i svako gaženje demokratskih oblika života.

Mi imamo središte svoje pažnje, svoje brige i svoje ljubavi čovjeka, osobito čovjeka koji trpi, koji je progonjen, koji je obespravljen, kojemu se nanosi nepravda.

U priopćenju stalnog vijeća HBK iz 1994 godine današnji crkveni poglavari mogu naći poučak što i kako Crkva treba činiti u ovom vremenu : “ Crkva ne može ostati po strani kad je u pitanju čovjek, njegova sloboda, njegova budućnost, prava i dostojanstvo, ne može biti ravnodušna prema životu naroda u kojem djeluje “

A upravo po tim pitanjima danas je Crkva po strani i ravnodušna. To je rezultiralo time da se hrvatska “demokracija“ pretvorila u totalitarni sustav. Hrvatski narod danas je dotučen u svim hijerarhijskim kategorijama, u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i vjersko idejnoj strukturi

Hrvatsko društvo danas je društvo straha. Taj strah rezultat je nevjerodostojnosti i neispunjenja poslanja Crkve. Stečeno bogatstvo i moć karakteristika su današnje Crkve u Hrvata. To ju je učinilo zatvorenom, samodostatnom i sebičnom. Sebičnom jer ne služi nesebično dobru cijelog naroda.

Hrvati danas strahuju, jer mnogi trpe siromaštvo, između ostalih 70% umirovljenika živi na rubu siromaštva. Strahuju od budućnosti, jer potrošačka ideologija samo materijalnog napretka ne daje pravu perspektivu za budućnost.

Mnoge obitelji našle su se na rubu životne egzistencije i strahuju.

I mladi ljudi su sve više u strahu i nezadovoljni uvjetima u kojima žive dok se perspektive daljnjeg razvoja našeg društva pogoršavaju.

Hrvatska je danas tjeskobna u dušama, sa strahom u srcima. Duboko nezadovoljstvo izjeda ljude, u narod se uvukao osjećaj napuštenosti i nemoćno prepuštanje događajima.

Mnogi žive u strahu od oskudice, od bespomoćnosti, od besparice, od neimaštine, od daljnjeg ropstva, u strahu od otimačine u strahu od onih koji onemogućuju život u istini, slobodi i pravdi. A …istina je težnja svakog čovjeka, sloboda zahtjev i pravo svakog čovjeka, pravednost potreba svakog čovjeka …učio je kardinal F. Kuharić

I vlast živi u strahu i iz straha ne provodi reforme, jer da bi provela reforme dirnula bi u neke povlaštene slojeve, a tada bi izgubila izbore.

Danas osobito strahuju oni mnogobrojni hr. građani  koji su se zadužili, podigli kredite, koji su u ropstvu stranog kapitala i banaka.

Crkva se ne uključuje u život građana i ne brine za njihove financijske probleme.

Prema nekim podacima oko tri milijuna osoba u RH vraća neku vrstu kredita u bankama i štedionicama, plaća razne zajmove.
Strane banke ne samo da pljačkaju građane nego one bitno utječu i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva.
Marjan Bošnjak u knjizi “EU ? Ne Hvala !”,  piše kako je bankarski sektor 95% u stranim rukama i kako to ne predstavlja problem nego katastrofu, jer bankarski sustav kao takav služi za izvlačenje novca iz RH i za njezino dugoročno iskorištavanje.
M. Bošnjak vizionarski zaključuje kako će ulaskom u EU i ostatak hrvatskog gospodarstva pasti pod gotovo totalnu kontrolu stranaca, kao što su pale hrvatske banke, HT, INA, Pliva, hoteli i brojna druga hrvatska poduzeća.
Hrvatski narod biti će potpuno izložen milosti ili nemilosti stranog kapitala i stranih interesa