BRZI NA ČAST I NOVAC

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen

Na hrvatskom prostoru oduvijek su se sukobljavali razni interesi i utjecaji,a  osobito bizantinski, germanski i rimski utjecaji nastojali su pod svoje utjecaje podvrći Hrvate.

U tu svrhu razvijali su i pomagali centralne vlasti u Hrvata kako bi posrednim putem širili svoj kulturni, politički i ekonomski utjecaj na Hrvate. Na izmjenice su tako Hrvati bili podvrgnuti svim tim utjecajima u političkom, kulturnom i ekonomskom pogledu, već prema tome na koju su stranu naginjale njihove političke i kulturne vladajuće skupine.

Nametanje tuđih utjecaja izazivalo je oduvijek otpor i opiranje kod narodnih slojeva, te je kod Hrvata od davne prošlosti sve do danas postojao i postoji neprekidan sukob između kulturne i političke orijentacije vladajućih skupina s jedne strane, te kulturne i političke orijentacije narodnih slojeva s druge strane. Pretežito je to u prošlosti, a velikim dijelom i danas, bilo tako da su narodni slojevi težili za kulturnom, političkom i ekonomskom nezavisnošću, dok su kulturni i politički slojevi težili, a i danas teže, služenju tuđim ciljevima i interesima koji su išli i idu za političkim i kulturnim zarobljavanjem, te ekonomskim iskorištavanjem Hrvata i njihovih zemalja.

Kulturnim i političkim slojevima i prije i danas u prvom planu bila je takva nezavisnost i suverenost koja će u prvom redu zaštititi njihove interese, odnosno, njima je u interesu bila i jest vlast pa makar bila i podanička. Uvijek se biralo vlastite interese, bez obzira na vladare, biralo se vlastitu “slobodu“, a sve na štetu vlastitog naroda koji je  takvu politiku, u pravilu, uvijek plaćao teškim  ropstvom. To je politika izgubljenosti, politika bez orijentacije, politika lutanja i takva politika glavni je uzrok svih naših tragedija i onih bivših i ovih današnjih i onih koje će doći.

Ako se vratimo u vrijeme kad je val Francuske revolucije zahvatio Europu i ugrozio opstanak austrijskog carstva vidjet ćemo kako ondašnji vodeći slojevi kod Hrvata, plemstvo, visoko svećenstvo i inteligencija staju na stranu proturevolucije i doprinose da se održi integritet države koja se je već rušila uslijed revolucije vlastitih naroda.

Hrvati su 1848 godine spašavali istu onu državu koju su 70 godina kasnije rušili zato, što su došli do uvjerenja, da su od države, koju su pomogli stvoriti i održavati, konačno bili politički i kulturno zarobljeni, a ekonomski izrabljeni

No tada to nisu htjeli i željeli shvatiti, nad interesima vlastitog naroda prevladali su osobni interesi i uspjesi. Tadašnji vladajući slojevi odlučno su za očuvanje Austrije, iako su i mađarski nacionalisti bili spremni na potpuno odcjepljenje i traže pomoć Hrvata.

Mađari su bili spremni pristati čak i na potpuno odcjepljenje Hrvatske od Ugarske, ali umjesto toga hrvatska vojska u službi hrvatskog staleža ide u rat protiv Mađara i pomaže u spašavanju carske i staleške Austrije te sprječava promjene u političkom i socijalnom životu austrijskih naroda.

Međutim se ne može reći da nije bilo intelektualaca koji su težili i za nezavisnošću, no ta težnja je bila nepotpuna i djelomična iz razloga što su se mnogi intelektualci politički povezivali s feudalcima i višim klerom kojima je bilo u interesu očuvanje i održanje austrijske monarhije.

Lutanja se nastavljaju i poslije revolucije od 1848 godine. Privilegirani slojevi koji su vladali u smislu svojih shvaćanja i interesa izgrađuju i svoju vanjsko-političku orijentaciju.

Jedan dio tadašnje inteligencije čvrsto je vezan uz feudalce i potpomognut od njih traži oslon na Mađarsku u kojoj je poslije revolucije prevladala velikaška oligarhija, pa su smatrali da bi u užoj zajednici sa takvom feudalnom Mađarskom i njihovi interesi bili bolje zaštićeni,

S druge strane intelektualno svećenstvo tražilo je oslonac na Austriju, jer je prevladavalo katoličko svećenstvo, te su smatrali da će u užoj zajednici s katoličkom Austrijom interesi KC biti najbolje zaštićeni.

Laički intelektualci i dio svećenika intelektualaca tražili su oslonac na carističku Rusiju, jer su smatrali da bi suradnjom carske Austrije i carske Rusije moglo doći do proširenja Austrije na ostale zemlje u kojima žive južni Slaveni, čime bi ojačao slavenski privredni i intelektualni element i kao takav došao do odlučnog utjecaja u političkom životu monarhije, a da bi time i katolicizmu bilo olakšano prodiranje na istok.

Bila su to lutanja u svim pravcima, a najmanje se težilo za onim bitnim, za samostalnošću u političkom, kulturnom i ekonomskom pogledu.

Međutim ono što nije mogao uvidjeti “zdrav“ razum osvijetlila je surova stvarnost koja je Hrvatima s vremenom pokazala da su u monarhiji zapostavljeni i iskorištavani. Time pomalo sazrijeva ideja o potrebi rušenja Austrije u cilju potpune političke, ekonomske i kulturne emancipacije tj. oslobođenja od zavisnosti,podčinjenosti i ugnjetavanja.

Interesi tadašnje inteligencije identični su sa interesima privilegiranih staleža, višeg plemstva i svećenstva. Ugroženi s jedne strane uslijed težnji Austrije za germanizacijom, a s druge strane uslijed težnji Mađarske za mađarizacijom inteligencija surađuje s plemstvom i svećenstvom da bi očuvali zajedničke interese-političko i kulturno vodstvo, te im ne pada na pamet voditi borbu protiv hrvatskih feudalnih staleža kako bi se ostvarila načela demokracije i slobode.

Ugroženi od pangermanstva i od mađarizacije, bez dodira s narodom, oni spas ne vide u hrvatskoj državi, već u zamišljenoj veličini jugoslavenskog kulturnog i političkog jedinstva.

Hrvatska inteligencija tog vremena bila je spremna napustiti hrvatsko ime, jer im je ono izgledalo previše lokalno i regionalno za njihove ekspanzivne težnje i osobne ambicije. Velik dio tadašnje inteligencije, uslijed nepoznavanja autohtone kulture svog vlastitog naroda, usvojio je simbole srpskog nacionalizma, kao “junačku“ narodnu pjesmu, kosovski mit, ideju Dušanovog carstva, ideju superiornosti Dinaraca i dr.

Usput valja reći da napuštanje vlastite osobnosti nije karakteristika samo tog vremena, jer je isto tako u kasnijem dobu dio hrvatske inteligencije usvajao simbole pangermanstva, kao što je mit o superiornosti nordijske rase i s tim u vezi teoriju o gotskom podrijetlu Hrvata. Isto tako ne poznajući kulturu vlastitog naroda prihvaćali su shvaćanja nastala usred propagande njemačkog nacional-socijalizma da je ratnička skupina koja je osnovala srednjovjekovnu hrvatsku državu bila gotskog podrijetla. Dok je to tek bila podloga tadašnjih germanskih ideologa za kombinacije da se ostvari veliki nordijsko-germanski imperij koji bi se protezao od Skandinavskih zemalja do Jadrana, za svjetsko gospodstvo germanstva za političko, kulturno i ekonomsko vodstvo i gospodstvo.

Isto tako su neki opet usvajali simbole talijanskog fašizma kao npr.  rimski pozdrav ( dizanje ispružene desne ruke).

U periodu “osvješćivanja“ Hrvata tj. potpunog prekida s Austrijom i izlaska iz monarhije izlaz je išao u dva pravca. Jedan pravac je ujedinjenje svih južnih Slavena i taj pravac, dijela  tadašnje hrvatske inteligencije,  smatrao je kako će hrvatski i njihovi interesi u toj novoj zajednici biti zaštićeniji nego u monarhiji. Na takve njihove osjećaje umnogome je utjecala i KC sa svojim univerzalnim težnjama , naročito s idejom sjedinjenja istočne i zapadne crkve. Potpomognuta KC i velikim brojem inteligencije ta ideologija postala je u konačnici osnovni činilac koji je doveo do stvaranja Jugoslavije.

Okolnosti kod stvaranja Jugoslavije i idejne zablude velikog dijela hrvatske inteligencije pogodovale su srpskom nacionalizmu i tadašnjim težnjama Srbije. Dok se Hrvati zanose iluzijama i fantazijama Srbi rade politički i kulturno za sebe. Oni niti su htjeli biti niti su bili Jugoslaveni, dok je hrvatska inteligencija same Hrvate podmetala Srbima kao Jugoslavene. Za to nema opravdanja, jer je njihova jugoslavenska iluzija i zabluda postala izvorom i bila izvor strahota i zločina i nikako ju se ne može smjestiti u kategoriju bilo kakvih a najmanje velikih idealizama, kako to i danas mnogi žele prikazati.

Za takvo što nema opravdanja, jer je u periodu “osvješćivanja“ djelovao još jedan pravac onaj pravac koji je uistinu osvješćivao. Taj pravac pokazivao je Starčević čija ideologija ide u pravcu potpuno slobodne hrvatske države. Starčević traži potpunu nezavisnost hrvatske države i potpunu suverenost hrvatskog naroda. On govori : Jedino u takvoj državi možemo podignuti moralno i materijalno blagostanje naroda…Jer kako stoji narod, kojega sinovi stoje pod tuđom zapovijeđu, kako će dignuti svoju obrtnost, svoju ekonomiju narod kojega cijelo narodno gospodarstvo stoji u tuđim šakama.

Starčevićev pravac ostao je neshvaćen i neprihvaćen od velikog dijela hrvatske inteligencije iako je jedini jasno ukazivao i utirao pravi put i jedini ispravan put. I Kraljevina SHS i obje Jugoslavije jasno su pokazale da su svi drugi u odnosu na njega duboko i daleko zalutali.

Danas, unatoč jasnih slika i poruka iz prošlosti,velik dio hrvatske inteligencije i političkih slojeva , podržavani od velikog dijela visokog klera, opet biraju pogrešan put. Biraju novi okvir, odnosno, onakvu nezavisnost i suverenost koja će u prvom redu zaštititi njihove interese tj. očuvanje svog kulturnog i političkog vodstva i  vlasti u Hrvatskoj pa makar ta vlast bila i podanička.

Na taj način razbijaju konačno integrirano hrvatstvo obmanjujući narod do besmisla govoreći kako tobože zbog zajedničkih “interesa“ nema smisla da postoje države, da to treba napustiti i nanovo se integrirati.

No ima i onakvih intelektualaca koji usprkos mnogih razočaranja vjeruju zapadu i vjeruju u nekakvu pripadnost zapadno-europskoj civilizaciji, te su zbog održanja i očuvanja tih vrijednosti spremni Hrvatima dokinuti državu i samostalnost

Te zapadno-europske kulture, koja je prema njima samima “neki naročiti proizvod Nordijaca“ u biti niti nema.

Ispravno gledajući ta kultura zasnovana je na grčkoj kulturi, a ona je nastavak malo-azijske, egipatske, indijske i kineske civilizacije.

Ta kultura zasnovana je na kršćanstvu, a ono je ispunjeno grčkim i semitskim utjecajima.

Zasnovana je i na krumpiru i kukuruzu, a njih ne bi bilo bez doprinosa američkih indijanaca koji su toj civilizaciji omogućili da prehrani svoje gladne mase.

Ta kultura i civilizacija dala je jedan sistem sa velikom nejednakošću u podjeli dobara, sistem zasnovan na načelu iskorištavanja ekonomski slabijih od ekonomski jačih. Taj kapitalistički sistem izrodio je nacionalni imperijalizam agresivan i nečovječan, koji je davao prednost onima koji su jači u tehnici ubijanja nad onima koji su jači s moralne i duhovne strane.

Izrodio je u konačnici današnji ekonomski imperijalizam kojem je cilj osvojiti, pokoriti, podčiniti i ekonomskim putem proširiti svoj utjecaj na druge zemlje i narode. Provoditi hegemoniju nad tuđim državama i teritorijima. Financijskim kapitalom preuzeti prevlast nad drugima i sebi ih podčiniti.

Potreban je Zapadu, jer im treba tržište za kojim teže i tako ostvaruju prevlast. Cilj je jačanje ekonomske moći i dominacija, a nikako očuvanje nekih zajedničkih vrijednosti, međunarodna solidarnost i jednakost u zajedništvu.

Zar su to velike  ideje, ideali i vrijednosti koje slijedi veliki dio današnje hrvatske inteligencije i  još k tome upućuje hrvatski narod. Zar je to naš jedini smisao i naš egzistencijalni smisao?

Jedan mali dio ukazuje i danas, da je naš egzistencijalni smisao u našoj slobodi. Mnogi to još ne shvaćaju, ne shvaćaju da je okviraštvo bilo neispravna politika naše prošlosti , da je to neispravna politika naše sadašnjosti. Ne shvaćaju da je to bila i jest politika samo osobnih uspjeha i ambicija koja izigrava i žrtvuje narodnu slobodu, a to u konačnici znači da hrvatska inteligencija kroz sve ovo vrijeme nije evolvirala tj. nije se razvila, nije se promijenila , nije se usavršila. Drukčije rečeno ona luta, a lutanje se može izbjeći samo ako se ima vjere u vlastiti narod i u Boga u suprotnom lutanja mogu biti pogubna, jer lutanje je neprestano tapkanje u mraku, ono znači izgubljenost kojoj su prepušteni svi oni u kojih nema vjere ( Iz 63,17 )

Stoga, kad je nova integracija u pitanju, kad je budućnost države i naroda u pitanju ne smije se slijepo slijediti poruke današnje hrvatske inteligencije samo zato što nam te poruke šalju školovani ljudi, jer i takvi mogu i te kako zalutati i biti u krivu čemu svjedoči prijeratna i ratna njemačka inteligencija koja je gotovo jedinstveno zalutala u mrak slijedeći Adolfa H. povukavši za sobom cijeli jedan narod u zločin.

Mnogi od tih školovanih ljudi, kako je to konstatirao i Starčević u svoje vrijeme, i danas su “brzi na čast i novac“ pa ih svaki tuđinac može upotrijebiti za svoje svrhe, mora im samo dignuti glas u narodu, a oni mu za uzvrat u svoje vrijeme zasuču i obmane narod tako, da on i sam u propast hrli.