ESEJ O MATURALCU

O ČEMU JE RIJEČ
piše: Žarko Delač
Konačno je stigao i taj dugo očekivani dan. Nakon trogodišnje srednjoškolske torture okupili smo se ispred  škole očekujući autobus koji će nas povesti na maturalac. S nama su u pratnji bila i dva profesora. Svi smo nestrpljivo i s radošću dočekali naše prijevozno sredstvo koje će nam narednih nekoliko dana biti drugi dom. Ipak je ta predivna Espanja daleko. A putem još zastajkujemo u Italiji i Francuskoj. Dobili smo i nekakav plan iliti itinirer putovanja ali koga to zanima. Ne pročitavši ga ovaj je papir završio u košu. Zar profe misle kako se mi idemo kulturno uzdizati? Pa nama je u glavi samo ubiti se od alkohola i droga.
Tako je i bilo. Već prvog dana putovanja pojedinci su završili na hitnoj i u bolnici na detoksikaciji. Starci su morali dolaziti po njih. Koji su to bili slabići. Nisu niti došli do našeg krajnjeg cilja.
Možda i bolje jer smo po dolasku onako umorni, sneni i opijeni satima čekali na svoje davno plaćene sobe. Nije nas zanimalo čija je to bila pogreška jer smo samo razmišljali o  sramoti i poniženju sjedeći nervozno na torbama ispred hotela iščekujući neko rješenje.
Osobito su bili nervozni vozači koji su morali objašnjavati svojim nadređenima u Hrvatskoj silne kazne koje su morali platiti kako im bus ne bi bio zaplijenjen. Kao da su se policajci okomili na nas Hrvate provjeravajući jesu li koju minutu vozili duže od predviđenog vremena.
Konačno smo se smjestili u sobe i i pohitali na plažu. Oko nas dilera ko u priči, a neki kažu ko i na Zrću. Probleme su nam stvarali manijaci koji su nasrtljivo navaljivali na naše cure. Čak smo tijekom noći morali organizirati straže.
Drugog smo dana otišli u razgledavanje Barcelone kad opet novi šok. U najprometnijoj ulici sačekali su nas dobro organizirani otimači i ostali smo brzinom munje  bez par mobitela, a cure bez svojih torbica.
Kako nesreća ne dolazi sama uhvatila nas neka crijevna viroza. Možda posljedica nekih starih školjki koje smo imali za večeru. Pili smo puno tekućine, ustvari vode i trošili zadnje zalihe novaca jer voda iz slavine nije za piće.
Nakon svih tih doživljaja jedva smo dočekali povratak u domovinu unatoč zamornom putu koji je bio pred nama. Nije stoga čudno što smo se danim oporavljali od našeg maturalca.
Nakon svega pitao sam se ne bi li bilo bolje da smo maturalac obilježili u Hrvatskoj? Ili sam ipak nakon ovih 9 dana tulumarenja postao zreliji i ozbiljniji?

Ovaj manje-više izmišljeni esej nažalost u mnogim je elementima istinit. Zato pozivam u prvom redu roditelje da ne nasjedaju pomodarstvu i ne dozvole svojoj djeci maturalna putovanja u inozemstvo.
Iako je na tom tragu i Ministarstvo znanosti i obrazovanja pokušalo nešto učiniti izgleda da su lobiji agencija i prijevoznika  bili jači. Vjerojatno je svoje učinio i medijski pritisak. Što možemo kad živimo u demokraciji i liberalizmu te svaku čak i dobronamjernu preporuku i uputu doživljavamo kao atak na vlastitu slobodu.
No, podsjetit ću kako voda ide na vrč dok se ne razbije i ne  želim biti zlogluki prorok dok se još nekoliko puta u inozemstvu ne dogode ozbiljnije nesreće i nezgode.