tekst: Žarko Delač
U oskudici koliko toliko zanimljivih, vjerodostojnih ili informativnih članaka ovog smo ljeta u medijima obasipani tekstovima vezanim uz nogometaše i nezamislive cifre koje se spominju uz njihove prijelaze iz klubova u klubove.
Kao sportski zaljubljenik i naravno, navijač nacionalnih selekcija ipak se pitam gdje su granice u transferima i zbog čega je prisutan ovoliki novčani disbalans između pojedinih sportova ili profesija?
Tako visokoobrazovani zaposlenici rade za recimo 1000 Eura mjesečno koliko istovremeno nogometaši, za čije utakmice plaćaju skupe ulaznice, toliko zarade dnevno. Naravno kako u tome ne može biti poslovne logike i financijske isplativosti, a često možemo čuti kako je svijet nogometa u stvari najbolji poligon za pranje novaca.
Jesu li ruski tajkuni pokupovali brojne europske nogometne klubove? Veliku ulogu u tom miljeu imaju i brojni sponzorski i marketinški trikovi koji će u konačnici, jednoga dana, morati doživjeti slom.
Slično se dogodilo i u ne tako davnom krahu s nekretninama u SAD-u kada se probušio financijski balon koji je izazvao recesiju i krizu diljem svijeta. Do slične takve situacije u sportskom svijetu menadžeri i nogometaši mogu mirno uživati u svom bogatstvu iako je za mnoge od njih taj teret psihološki pretežak. Uostalom kao i za njihove brojne slične kopije po materijalnom bogatstvu koji su ga k tome stekli na daleko lakši način.
Svjedoci smo raznoraznih afera s nemoralnim ponašanjem, razvratnim životima, nebuloznim kupovinama skupocjenih vozila ili odavanju alkoholu i drogama. Ipak za razliku od influencerica (koje li često upotrebljavane riječi u hrvatskom jeziku), sudionika raznih televizijskih emisija u živo ili eskort dama, nogometaši se moraju dobro potruditi i proliti puno znoja da opravdaju zarađeni novac.
Unatoč tome sportaši su definitivno postali preplaćeni, a sport je u cjelini izgubio smisao za viteškim nadmetanjem i dokazivanjem tko je bolji. Danas su naime u velikom broju slučajeva bolji oni koji imaju više trenera, liječnika, masera, nutricionista ili vještih menadžera.
Veliki broj slučajeva uzimanja dopinga i nedozvoljenih pripravaka koji nisu u skladu sa sportskom etikom, a istovremeno narušavaju zdravlje sportaša još uvijek srećom nije toliko prisutan kod nas. Možemo reći kako se radi samo o pojedinim i izoliranim slučajevima.
Nadam se kako će tako i ostati u budućnosti te da se nećemo razvijati u tom smjeru i pomodno pratiti svjetske tendencije kao što često bezrazložno radimo na mnogim drugim poljima.
Na koncu konca, trava ipak nije zelenija kod susjeda ili – voće nije slađe u tuđem dvorištu!