NOVOROĐENČAD SJENICE

Rajko Glibo
Pet mi je godina. Mama kaže bit će ih više. A kada? Moji najdraži prijatelji su dvije sjenice koje su napravile gnijezdo u stablu stare šljive za svojih troje novorođenčadi. Pametna je sjenica. Njezin čovo pametan je malo manje od nje. Ne znam kako se zove, ali u nekoj vezi jesu …Prije njih društvo mi je često pravio klikavac. On je davno duguljastim kljunom kuckao po suhom natrulom dijelu šljive. Izdubio je okruglu rupicu, pojeo crviće i  otišao. On tu više nema što tražiti. Od svega je ostala kao prsten okrugla rupa.
Proljeće je. Ljeto je sve bliže. Nisam vidio kada je sjenica nalegla jaja. Vidio sam samo da njezin čovo često dolazi na okruglu rupicu, nešto joj šapne i razdragan odleti dalje. Zavolio sam sjenice.
Odjednom …umjesto jedne vidim dvije kako naizmjenično u razmacima ulaze kroz rupu pa izlaze vani. Češkam svoju radoznalost. Nešto ću novo naučiti. Jašta!
Moja mama svakog dana ide u selo. Snalazi se za hranu svojoj djeci kao sjenica svojoj. Kada se vrati brzo ja sam nekako …ni sam ne znam kako …tužan.
Kada mame nema satima  pucam od sreće. Uzmem iz kuće male ljestve,  prislonim ih uz šljivu i “sokolovim” očima gledam sjeničinu ptičad. Ne plaše me se. Čim me vide da virim kroz rupu meškolje se i migaju. Nisu ni gladni ni žedni, Nudio sam im vode pa hrane, ali jok. Neće ni da jedu, ni da piju. O tome brige brinu njihov otac i majka. Mislio sam kako im je tijesno. Rastu i sve im je tješnje.  Osim toga rupa je uska i ne može im poslužiti kao odskok da polete bar metar dva …Ovo popodne ja sam se naigrao s njima. Da ih oslobodim odlomio sam natruli dio s rupom i ptići sada imaju više zraka i komocije. Kada požele mogu poletjeti.
Drugog dana rekoh mami: – Kuda žuriš mama? Zašto uvijek žuriš?
Dobro se igram s pticama kada ostanem  sam. Sutradan mama ode.
-Ne penji se po šljivi?
-Ali, mama, u toj šljivi su ptičići sjenice. Troje ih je. Okrugla rupica je mala i ne mogu vani. Sve su razigraniji. Tijesno im je, a ne mogu vani.
-Ne diraj ptičad! Poljubi me u čelo i priprijeti da ne smijem dirati ni ptičiće, ni njihovo gnijezdo.
Ja sam ptičad oslobodio u sumrak. Krio sam od mame. Ujutro sam sav sretan potrčao da ih vidim. Gnijezdo prazno. Ptičića nema. Šok! Šok me zdrmao. Strah me trese. Trčim mami za pomoć.
-Moramo ih pronaći!
– Mace, sine, mace ih poručala. Ogladnila a glad očiju nema.
Dugo sam jaukao: – Jooooj, joj, jadan ja! Auf, kriv sam za njihovu smrt.. Auf, ona mačketina, njezine šape i uglancana njuška … Otada mrzim mačke.
Jadao sam se bratu.
– Hm, što piljiš u tu praznu odvaljenu rupu. Mama te opomenula, ali ti po svom i što si tražio to si dobio … Nisi poslušao mamu. To ti je nagrada za neposluh!
Mama je desetak dana gledala moju tugu. Bol iz očiju ne odlazi. Volio bih da me nema. Škaklji me tuga od toga što sam uradio na svoju ruku. Moja mama brižljiva je kao sjenica. Sažalila se na mene.
– Što je, sine? Što se dogodilo?
-Ubica sam mama! Ja sam ubica!.
– Nisi ti ubica. Ti si drago mamino dite. Mamin posluh koji mami još nikada nije rekao ne. Ne tuguj za sjenicama. Ptičiće su roditelji prenijeli na drugo mjesto čim su vidjeli da im u tom gnijezdu nije više sigurno.
– Kako ih mogu prenijeti?
– U kljunu, sine, u kljunu.
Godine su mi iscurila. Bliži se život kraju, a ja i sada nosim nemirnu savjest zbog ptičića simpatičnih sjenica.
Više sam sklon zaključku kako ih je mačka pojela, nego maminoj utjehi kako su spašeni.
Čim ugledam sjenice još i sada se češkam po glavi.