Marija Matijašević
Moj pogled su
zelene krošnje
ko šarene nošnje
ili haljine
nekog parka
kraj kojeg se našla
jedna katnica
crveno-bijele boje
i visoke zgrade
na jednoj strani
strši dimnjak
a na drugoj
kupola “moje” škole.
Sve je zeleno
ni jednog cvjeta
jer lipa je odavno otcvjetala.
Samo crna kora grana
ponosno drži grančice
na njima listiće
i staru koru
koja se ponekad odljepi
i padne pored ljudi.
Listići se ljuljaju na vjetriću
i mašu mi.
Upravo mi gmiže jedan majušni pauk po papiru, ljudi kažu, dobiti češ pismo ili …sjeti se nekoga tko je na godišnjem. Sjetila se.
Toplo, nostalgično… Očito je koliko iz ovih nekoliko redaka izvire duše i sve ono što i drugi vide a samo pjesnik osjeća. I uvijek, uvijek još nešto nedostaje – onaj tanahni osjećaj usamljenositi i nedjeljivosti.
Bravo, Marija.