MARTA

Iz naše arhive. Ova priča je objavljena 23. lipnja 2011.

FERDINE PRIČE
piše: Ferdo Crnogorac

Čuvao sam riječ s kojom bi odao dostojan spomen Marti. Ali život teče i ostale su mi ove sadašnje – na izmaku – u izreci skučene i siromašne, ali u duši velike, koje i pored njihova njegovana  skrovišta nikada nebi mogle izrasti u vrijednosti da bi sročile zaslužnu priču o njoj.

Koja je to riječ ili barem slovo što bi pristalo uz ženu koja nikada nije trebala reći budi dobar – pošten i imaj dušu. Nije trebala jer je ona to bila. Smirena tiha i postojana i bez ikakve neobičnosti u svojoj običnosti. I to je uzrok koji mi je godinama kočio ruku, da svojim izražajnim nedostacima ne oskrnavim veličinu njezina bića koje  mi je u mojemu uzrastu i trajanju hranio dušu.

Zvali bi Martu tako bi govorio svaki naš seljanin kada bi bilo spomena iz njezina doba. I kada bi se djeca rađala, krave telile, imao se prišt na tabanu ili koga zmija ugrizla. Ne zato što je ona sve to bolje znala već s toga što je u svim tim prigodama sobom donosila onaj svoj mir protkan dobrotom i ispunjen vjerovanjem da s njom dolaze i svi oni nevidljivi anđeli koji su čuvali naše selo a mi djeca bili uvjereni da ona u stvarnosti čuva njih. Za nas. I da svakomu od njih zna ime.

Unosila je spokoj u naš život. Prepirke su jenjavale, svađe stišavale, nesporazumi gladili već i pri samoj pomisli što bi na to rekla Marta. A ona nebi rekla ništa. Dovoljna bi bila spoznaja  da bi mogla nešto reći pa da im već sram prouzroči vrućicu u licu.

Bio sam siguran da u noćima lebdi iznad sela i čuva naše usnule duše. Toliko siguran da nisam imao hrabrosti nikomu to i reći plašeći se da bi me u tomu mogli razuvjeriti.

Pratio bih je na putevima njezinih dobročinstava, pomagao joj, umišljao sve zahtjevnije naše zajedničke poduhvate ležeći u postelji s naopako okrenutim mlađim bratom  kada bi me probudio njegov nožni palac u mojoj ušnoj školjci ili nosnici. Kasnijemu čuđenju nije bilo mjesta da tada nismo do kraja prignječili našu malu sestricu dok bi preko nje na sebe navlačili olinjali vuneni pokrivač.  Čak i u današnjim mojim mislima i za to je zaslužna Marta.

U tim besanim noćima zamišljao sam je  kako tamo negdje nastoji uvjeriti naše budućnosti da nam  jednoga dana podari vlastiti krevet.

Ne znam jesu li to i drugi činili ali ja sam Marti pripisao i sve božije osobine a s tim i cjelonoćno i bdijenje i s toga se čudio da je svako jutro redovno hodila iza tri krave  gegajući se laganim korakom koji je selom pronosio njezinu osobnost. Još se ni danas ne mogu osloboditi utiska da su i krave isto tako ispred nje išle. Gegajući se. Čak sam bio uvjeren da su i ličile na nju. Onako sive, bušaste i dostojanstvene ispisujući trag svojim kopitama u prašini seoskoga puta a Marta im bosim nogama potvrđivala svoju prisutnost vjernost i postojanje.

A tada – ono poslije podne iz Sedam milja života tisuće cokula gazi Martine tragove donoseći strah – smrt i zlo…!

Dva, za njima ostavljena trupla još uvijek pred mojim očima.

Nitko se ne usuđuje ukopati mrtve. Tri dana. Nitko osim Marte.

Toga jutra umjesto kudelje u ruci i vretena ispod nje, na ramenu je nosila lopatu. Korakom istim – kao i svaki dan gegajući se a ispred nje i njezine krave. One po navici krenuše desno.

Kao da im Marta nešto reče i one sve tri k dvojici mrtvih. Šuljajući se.  Pognule glave i istegle vratove a potom, po svim bontonima životinjskim pred njima zastale. Čude se djelima – ljudskim frknuvši nozdrvama u znak potvrde ovoj mojoj pretpostavci.

Marta im je rekla da odu travu pasti. U okolo. Trava brzo raste na djelima ljudskih nedjela kao da ih nastoji što brže prekriti. Siguran sam da im je i to rekla.

Marta je odložila lopatu, – vidim to kao da je sad.  Spojila svoje opuštene ruke i mirno na tren za svu njihovu vječnost odala počast dvojici mladića. Bez velike molitve u riječima ali s beskonačnom u srcu.

Svi ti naknadno viđeni generali, vojskovođe i slučajni zadužnici  u mojim očima nisu nadmašili sliku njezine dostojanstvenosti. Nepatvorene, iskrene i bolno ljudske.

Jeli  tih trenutaka isto činila tamo negdje  na ovim našim livadama ravnicama ili pustopoljinama još  jedna tužna majka  i njezinu sinu koji se iz rata nikada nije vratio. S molitvom za njega i mislima na svoju dvojicu.

Žive za ruke vuku a mrtve za noge… Djeco moja moram vas tako…!

Da je Marti snage koliko joj je srce oboje bi bilo za cijeli svijet.

Dvije krave su pošle za njom dok je jednoga odvlačila na mjesto po njoj odabrana ukopa. Malo u stranu da ih ne gaze u grobu. Ispod one žalosne vrbe. Krave za njom kao pogrebna povorka. Veličanstveno!  Umalo ljudski…!

Treća najmlađa ostala pored njegova prijatelja. Zbunjeno. Kao da ga čuva.

Jesu li one znale da bi joj trebale pomoći.

Selo je znalo! Vireći pognuti iza dvorišnih ograda, zatvorenih prozora i otškrinutih vrata. Strah je bio veći i od dobre volje. I od stida. Pa čak i dužnosti prema ženi koja je selu dala dušu i koje nebi nikada bilo ono što jest da nje nije bilo.

Ali Marti je dužnost prema čovjeku bila veća od straha.

Pred odraslima iznalazim moje opravdanje. Bilo mi je sedam godina, ali ipak sam joj mogao pomoći pa barem da sam onoga malo krupnijega povlačio za palac.

I nitko se nije odvažio svojim bosim stopalima – prašnjavim našim putem – prvi brisati tragove kolonama koje su i prije i naknadno dolazile, prolazile i prijeteći vraćale.  Osim Marte.

Svojim bosim nogama ostavila je trag i u mojoj duši. Nježno i dobronamjerno kao mati koja s luči u ruci tiho tapka oko dječje zibke i pokriva ga olinjalim pokrivačem. I još uvijek to čini.

A lako sam mogao odlutati za začeljem tko zna koje ratne ili mirnodobske kolone i preko lešina izbijati ili se izlaktašiti na njezino čelo. Ili na tomu putu ogorčen tuđim djelima a vlastitim promašajima zazivati pištolj i pucati po svojim  sugrađanima koji su mi dali utočište frustriran žaljenjem za prilikama u kojima se moglo – krasti…!

Ali Marta je ugradila  u zboranu koru mojega računala zaporku zlu koje se bez njezina postojanja moglo u meni uzgojiti – a smjernice dobru koje se zahvaljujući njoj u meni nastanilo i cijeli ga život s poštovanjem i ponosom uzgajam u spomen na nju.