piše: Đurđa Vukelić Rožić
Već od našeg prvog čvenka, moj suprug Emil i ja sanjarili smo o egzotičnim putovanjima. No, iz opravdanih razloga ostavljali smo ih po strani.
Kao mladi bračni par u podstanarstvu, štedjeli smo za stan. Kasnije, uz rate kredita, nije se smjelo rasipati dragocjeni novac. Nabrzo sam rodila, pa sam opet rodila. Zatim, posve nenadano, još jednom sam rodila.
Naša peteročlana obitelj bila je obavijena ljubavlju i ponosom, no kako to već biva u obitelji dvoje zaposlenih roditelja, život s troje djece bio je stresan i naporan. Nikada dovoljno novca i sna. Svejedno, ne bih te godine mijenjala ni za što na svijetu. Jer, Emil i ja bili smo odličan tim. Voljeli smo se, s osmijehom jurili između prezaduženog doma, radnih mjesta, vrtića, škola i trgovina.
Dok se naša mladost otapala poput zapaljene svijeće, nastavili smo sanjariti o putovanjima. Bar ja. Emil ih je sve rjeđe spominjao, zapravo, sve smo manje razgovarali, a o sanjarenju ni riječi nije bilo. Malo smo usporili svoj tempo života, kredit za stan je otplaćen, promijenili smo automobil, odlazili na more s djecom pred pubertetom. U nekom trenutku, sve što smo prolazili zajedno i s obitelji, činilo se kao jedan, malo podulji trenutak.
Nije prošlo mnogo vremena, dvoje djece je završilo fakultete, a naš najmlađi, motao se uokolo nakon srednje škole, stičući životno iskustvo kako bi postao „self made man“, držeći se hrvatskog, američkog sna. Trebalo je čekati da odraste. Odahnula sam, napokon ćemo moći putovati! Zatim, odradili smo dva vjenčanja i raskomotili se u svom praznom stanu. Napokon sam imala svoju sobu. Svoje računalo. Svoj telefon. Svoju! postelju! I, došlo je vrijeme za naša egzotična putovanja!
Ali… stigli su unuci. Zapravo, hrpa unuka i unučica, moji slatki mali anđeli. Time je došlo do produbljenja plemenske ekonomske krize. Sve ispočetka. Pomozi mladim obiteljima oko kućenja, pričuvaj im djecu, kupi igračku. Podižeš djecu, čuvaš unuke i pripaziš praunuke. Praznih džepova, Sreći nikad kraja. Bar ti lopovi nemaju što ukrasti. Na radost svojih usporenih vršnjakinja, svoju neizbježnu senescenciju ipak sam osvijestila odlaskom u mirovinu. Nisam ja bolja od njih, smiješile su mi se zlobnice.
U firmi, bila sam odlično održavani robot od krvi, mesa i stresa s popisima i računalnim oblacima, pobornica punokrvnog multitaskinga! Trideset godina sam gamadi pričala kako sam sretna na svom radnom mjestu! Nisam bila tamo nečiji algoritam ili blentava i bespomoćna umjetna inteligencija. Pa, neće kokoši održavati tu umjetnu pamet! Za to su potrebni obrazovani, iskusni, odgovorni i pametni ljudi! Gdje vam je pamet? Bila sam dobro iskorištena miljenica menadžmenta, kobila-favorit na kojoj se lijepo zarađivalo. Mnogi moji čak i mlađi suradnici rezignirano su napuštali to okrutno okruženje puno mobinga, trača, kave i nepravdi te zajedničkih gableca omiljenih ćevapa, bureka i pečenih pilića. Navodno su neki poljubili vrata zbog mojih realnih fucking shit procjena njihovih kompetencija. Tako po novom nazivaju razlikovanje lijenčina od vrijednih vrijednica.
Ubrzo su Emila i mene, u naponu snage, zdrave i sposobne, kada smo se napokon riješili djece, naše tvrtke otpisale. Kupljene od stranaca. Zapošljavali su klince koji su još mirisali na mlijeko svojih fakulteta i veza. Svježa krv, rekli su. Deset tisućica EUR za najniže rangirano mjesto VSS. I tako, dvije godine prije prvog uvjeta, otpremnina i –adio Mare!
Tek što su mirovine počele pristizati na naše račune, planetu Zemlju snašla je zarazna bolest imenom COVID-19. Ova bolest uspjela je ujediniti planet na tragičan način. Slijedila je izolacija i otuđenost od izvanjskog svijeta. Vlakovi su prorijeđeni, avioni prizemljeni, nebo je prodisalo. Ništa od naših putovanja. Susjeda Anka je zlobno komentirala: „Čovjek snuje, Bog određuje!“ Njen suprug je dodao: „Svako zlo za nešto dobro!“ Amen.
U novonastaloj globalnoj situaciji, obitelji naše djece trebale su našu svekoliku pa i ekonomsku pomoć. Vratila sam kotur povijesti unatrag i usavršila davno naučene domàćīnske vještine, pa su igla, Singerica i pletaće iglice zamijenile sofisticirane računalne programe. Ali i sanjano sunčanje na kruzeru. Po potrebi sam krpala, prekrajala, šila, kratila, súzivala i proširivala odbačene odjevne predmete. Od starih jastučnica i navlaka za poplune krojila sam i porubljivala kuhinjske krpe. Isprane deke mnogostruko sam presavijala i prošivala za otirače i manje tepihe. Pravila sam krpare. Pòrila sam stare vunene pulovere i veste, plela čarape i šlape za stopala svih veličina. Britvicom sam rezuckala odbačene traperice, izbjeljivala ih i skidala im zvono te ih potom pažljivo sastavljala žutim koncem. Singerica je gutala sve. A ja sam opet pronašla svoju korisnost. Ništa egzotično.
Pekla sam domaće kruhove, pravila rezance. Zdravo sam prehranjivala nas, svoje roditelje i našu djecu. No, unatoč svim zalaganjima i snalaženju u smislu smanjenja troškova života, naš je standard i nadalje opadao. Bio je poput vodostaja rijeke za sušnih vremena. Pitanje: Koliko kuglica sladoleda tijekom ljetnih praznika, može pojesti unučić u slastičarni ispred zgrade? Pomnoženo s pet.
Poput sladoleda na suncu kopnila je ušteđevina za priželjkivana putovanja. Krala sam iz svog crnog fonda, gdje sam štedjela za nove putne kovčege, one nepoderive spremne na bacanja aerodromskih radnika, s tihim kotačićima. Šparala sam za putne karte i nešto odjeće za nas dvoje. A naše putovnice, još malo pa će opet isteći! Pametna žena, banknote sam usitnjavala prije umetanja u limenku od piva, položenu u kutiju od cipela, s fotografijama iz predinformatičkog doba. Sve zajedno odloženo u neuključenom zamrzivaču, pod naslagama kaputa i jakni. Sahranjeno u našem spremištu u podrumu zgrade i zakračunato s tri lokota. Ubrzo sam dva katanca odstranila, bili bi zavodljiv mamac za pljačkaše grobnice naše odbačene odjeće. Tri kračuna čuvaju zdjelu obilja. Možebitni tȁti nebi mogli pretpostaviti da je čarapa ispražnjena, zapravo, limenka od piva.
Moja nezabrinuta majka, živjela je u svijetu knjiga i filmova, bez previše briga o veoma zaraznoj bolesti COVID-19. To nije imalo nikakve veze s njom. Zadivljeno je gledala talijanske balkone na televiziji i slušala kako se izolirani ljudi povezuju pjesmom. Pokušala je takvo što u svom kvartu, no ubrzo je netko pozvao policiju i umalo su je „Maricom“ odvezli već negdje. Nanovo je čitala Decameron, teško uzdišući. Na TV-u je odgledala ponovak reprize filma Ljubav u vrijeme kolere, prema romanu G. G. Márqueza. Veoma je voljela ručkove koje sam svakodnevno dovozila a najčešće bih oprala i posuđe, gurnula rublje u perilicu ili ga pokupila s balkona. Da ona može nesmetano čitati Boccacia i gledati televiziju. No, njen novčanik nisam vidjela godinama a bankovna kartica? To se ni majci ne daje! Tata je volio suhu slaninu i kobasice svakojake vrste koje je kriomice tamanio u smočnici. Usrećivala ga je težačka hrana, kakav dijabetes, kolesterol i povišeni krvni tlak! Bila sam njegov dobavljač, i moram priznati, uvijek mi je pošteno platio i dodao koju deseticu za kavicu.
Nakon što su aktivnosti za najmlađe ugašene zbogradi pandemije, odvodila bih svoju balavàdiju u park ili naš stan kako bi njihovi roditelji mogli raditi od kuće. Svojim roditeljima i baki predložila sam da žive zajedno, štoviše, da presele u zajednički stan, tada na prodaju u mojoj zgradi. Tako bih manje putovala gradom, štedjela energiju i smanjila zagađivanje gradskog zraka. I sačuvala koju kunu u novčaniku. Predlagala sam da se svi zajedno uselimo u veliku kuću s više stanova u predgrađu. Prodamo naše stanove, stanje na tržištu nekretnina išlo nam je u korist. No, moj otac je jedva podnosio svih osamdeset majčinih godina a kamoli još i stogodišnju punicu! Baka je shvatila da se tim trikom želim dokopati njena stana. I, sve po starom.
Kako bismo isplivali iz ekonomskih problema, moj suprug i ja planirali smo prodati bakin stan, oporučno namijenjen meni. Tako je zborila u vrijeme vožnji put Doma zdravlja i bolničkih ustanova. Voljela je uzbuđenje zbog opasnosti izlazaka u vrijeme pandemije koronavirusom. Sjećala se ona „španjolke“! Pomno se uređivala za ta svoja avanturistička putovanja, mirišući po naftalinu. Donosila su joj štof za čakule sa susjedama, uz kavice i poneku cigaretu, dakako. Tako putujući, topeći se od sreće meldownom, po koji put darovala bi mi svoj stan. Istina je da bismo prodajom bakina stana pokrili zaduženja naše djece, vratili naš crni fond i odvojili nešto novca za bar jedno egzotično putovanje. Ona je uz svoju lijepu mirovinu mogla živjeti u skupom staračkom domu s bazenom, s vlastitom kupaonicom kao družicom. Držim da se ne bi posvađale.
Kad se dogodila prosvjetljujuća promjena u mom braku, odnosno kada je moj suprug dobio krila i odletio na jug, o egzotičnim putovanjima sanjarila sam u jednini. Više no ikad željela sam posjetiti destinacije na kojima nitko u kvartu i bivšoj firmi još nije bio! Izgubila sam muža, htjela sam to pokriti Zanzibarom, Keniyom i Kinom. Pacifikom. Aljaskom. Pingvinima Antarktike. Ponestajalo mi je materijala za društvenu mrežu. Željela sam da malograđanske hrpe sala koje me okružuju krepaju od muke zbog mojih bikinija punih bijelog pijeska s južne polutke Zemlje. I bijesne manekenske linije. Hrpetina kupaćih kostima, koje sam nabavila na rasprodaji u nekom engleskom svaštàraj-šopu čamuju na dnu ormara. Bez pijeska i Facebooka. Netko je komentirao da se napokon probudio moj ego, eh. Taj kasni kao Hrvatske željeznice.
Bakica je hvala Bogu potegnula preko stote i odlično se drži! Igra remi s dvostruko mlađim umirovljenicima iz zgrade. U četrdesetak godina udovištva, njena mirovina je dvostruko veća od moje i to nakon uspješne i naporne karijere, s faksom, molim lijepo. Dobrohotna i empatična ženica, koja se veselila odlascima na kontrole u bolnicu, postala je škrta i sebična starica. Prste k sebi, draga! Kakva oporuka? Punjene paprike, prefine! Možeš se udati dijete, odlično kuhaš! I tako, odletje još jedna ptica s grane.
Prije naših umirovljenja i pandemije, naporno sam radila i jureći rješavala sve što se moralo odraditi. Sada, umirovljena, morala sam uključiti i svoj warp pogon, ne uvidjevši da trebam ugasiti svoj program za empatiju. Pandemiju smo poslali tamo otkuda je došla, društvo se oporavljalo od napornog obiteljskog života. Iz navike, i nadalje sam kuhala velike količine hrane za stare i nemoćne, za mlade i lijene, nesnalažljive. Nije problem umotati tridesetak sarmi više, već kada se sarmuje! Potom, razvozila sam te ručkove djeci koja su odlazila na posao, kako bih im olakšala život. Prokleta suosjećajnost i onaj tko ju je izmislio! Majčino srce koje nije naučilo reći ne. Ne!
Obavljala sam kupovinu za njih. U praznim stanovima usput bih pokupila igračke s poda da se netko ne povrijedi. Često su mi ostavljali svoju djecu u posteljama. Budila bih ih jutrima i vozila u jaslice, vrtić, školu; na gimnastiku, atletiku, klavir, balet, mandarinski jezik, raznorazne radionice. Presretna što mogu biti korisna. Nekako sam ih sažaljevala, o životu nisu ništa znali… U vrijeme kada će oni prodavati svoju radnu snagu, svijet će kreirati nova zanimanja, sada nezamisliva i najlukavijem čitaču tarot karata a kamoli ministru obrazovanja. Tko zna na kojoj planeti ili svemirskoj stanici će se ti klinci uhljebiti. Uz mnogo kave, mobinga, trača i nepravdi. Pitanje hoće li biti ćevapa, suhe slanine i kulena za gablec. Tko zna što će ta djeca osmisliti u budućnosti. Zar su lovci na mamute pretpostavljali da moraju izumiti kotač, ali i zupčanik da bi znali koliko je sati?
U međuvremenu, moj bračni, neistospolni partner pretvorio se u kućno motalo. Pekao je kekse stvarajaći užasan nered u kuhinji. Isprobavao je Google recepte za chocolate chip cookie. U vrijeme kada nije pravio svinjac u kuhinji, zadržavao se pored prozora, iznad parka. Odao mi je da je odahnuo što sam odustala od naših davnih planova, ipak imamo lijepe godine. Nije mu na pameti ploviti Mediteranom ili letjeti u Afriku i jašiti na slonu. Ili slonici. Nema rodne nejednakosti kada su u pitanju slonovi, štoviše, krda ovih sisavaca žive u matrijahatu. No, koga briga? Patrijarhat je tu da bi ostao, jasno. Prije privatnog vlasništva briga za opstanak rase bila je pod vodstvom žena. Iskrčene šume značile su vlasništvo nad zemljom za sinove. Muškarci su shvatili svoju slabu točku, eh. I kreirali patrijarhat. Držim da Emil nije na to gledao tim očima. Reče mi, nije on Indiana Jones. Još tada nisam znala da je on svoj sveti gral sreće otkrio na jugu našeg kvarta. Imenom Tanja. Stara cura s karijerom. Solidarna susjeda Barica sa sličnim životnim iskustvom mi je povjerila životnu istinu: „To su vam, susjeda, najslađe tješiteljice životnih mijena u gospode.“ S njima je slađe jašiti na slonici, dakako. Egzotika na sve strane.
Ja sam posljednja saznala za najnoviju romansu u susjedstvu, klišejasto, ali istinito. No, nakon tog otkrića, Sherlock u meni instantno je shvatio zašto je naš dalekozor stanovao na njegovu radnom stolu, a prebivao na njegovom nosu. Zajedno su provodili dane uz okno nad drvećem perivoja. I zašto je, pobogu, s balkona na trećem katu bacio našeg mačka u krošnju stabla ispred zgrade, u što se, Bog daj oslijepila, klela susjeda Štefica. Otada mačka zovem Chute, padobran. Kada su gasioci spašavali preneraženu i uvrijeđenu životinju, moj suprug ih je zamolio da usput otpile nekoliko grana s istočne strane hrasta. Kako bi mogao gledati sunašce.
Još se prisjećam mirisa cvatućih lipa i zuja pčela u našem perivoju, kada sam se onako zahuktana i u žurbi, ruku punih namirnica i torbi s ambalažom od hrane, spotakla o kartonsku kutiju u predvorju našeg stana. Najbolji suprug na svijetu upakirao je svoju odjeću, obuću, knjige i računalo u ukupno tri škatulje. Već dugo je nesretan, reče mi. Nedostaje mu ljubav i toplina. Potom je ta zlosretna ptica selica odlepršala na južnu stranu našeg kvartovskog parka, gdje se u zgradi, nekada plave boje fasade, skrivao njegov tajni sveti gral sreće. Stara frajla imenom Tanja.
Napuštajući me, poveo je i svoju poveću mirovinu. Frizerka mi je šapnula da su on i gospodična Tanja rezervirali egzotično, podulje putovanje kruzerom. Ona, naime, upravlja turističkom agencijom i baš joj se neki dan pohvalila, radujući se avanturi s čovjekom kojega je obožavala. Stopostotni crush! Kao u filmu. Najtragičnije od svega, moja su dobro odgojena, kulturna, pametna i obrazovana djeca bila oduševljena tom Tanjom, punom topline i ljubavi. Poput sestre im je, govorili su mi. Mlada, duhovita, energična. Tatica je presretan, smije se, ide u teretanu, kuha… Stoga, ali i zato što u kvartu njegujemo dobrosusjedske odnose, ne mogah se duriti kao svaka normalna, ostavljena i osvetoljubiva žena. Možda mi Tanja organizira utješno krstarenje Karibima s popustom za raspuštenice?
Za raspad svoje bračne zajednice optužila sam neostvarena egzotična putovanja, niski standard i koronavirus. I supruga. I Tanju. I svakako, bolne podsmijehe hohštaplera iz naše zgrade, koji su svake godine bar jednom glumatali turističke snobove i putovali svijetom, hvališući se na društvenim mrežama i klupama u našem parku. „Oh, vi ni ove godine niste jašili na dupinu? Kakva šteta! Jedinstveno iskustvo!“ Bila sam uvjerena da bi se svi problemi naše dugogodišnje, pomalo ucrvane bračne veze, isprane i blijede poput fasade Tanjine zgrade riješili na palubi broda usred nepreglednog oceana. Utopili bismo svu tugu naših zajedničkih godina bračne sreće. Ili bi sve sumnje pokrepale od straha, na beskrajno dugom avionskom letu.
Štogod ja mislila o njegovu preseljenju u susjednu zgradu, bila je to karta za putovanje u jednom smjeru. Moguće njegova druga kriza srednjih godina, a ugrabila ga je upravo pri završenom oporavku od prve osobne kataklizme, odnosno tranzicije k fizičkoj stagnaciji. U produljenom roku trajanja Umnog čovjeka, jedno previranje srednjih godina više nije dostatno, pa se moj Homo maritus liječio ljubeći mladu djevu, recimo. Protokol koji oženjeni muškarci često koriste za liječenje straha od zlatnih godina. Zlatne, jer su teške. Teško je zlato, mada blista. U to vrijeme moja empatija, menopauza i ja brinule smo o plemenu. Uskoro se lijepo vidjelo kako je sveti gral sreće moga ex-supruga jako trudan, a to i nije moglo putem dvogleda i s parkićom između njih pasti.
Tog lijepog sunčanog dana Miholjske jeseni, umorna i iscrpljena napornom svakodnevicom, odlučila sam pobjeći od kuće. Zanemariti svoje ustaljene obaveze i dopustiti članovima svoje obitelji da se osamostale i brinu za sebe. Drugim riječima, pobjegla sam s lanca kako bi oni napokon odrasli. Isključila sam mobilni telefon i prošetala gradom. Što nisam nekoliko godina. U kafiću bahato naručih dvostruki Caffè macchiato i dvije kriške Ferrero torte. Perifernim vidom pratila sam penziće na obližnjim klupama. Sada sam članica njihova klana, nasreću, inkognito. Zabavljali su se promatrajuć sretna lica nas kavopija i gutača obojenih šečera, brašna i masnoća, što se javno bacismo u trošak. Je li besplatno putovanje tramvajem do Centra bilo njihovo željeno egzotično putovanje a promatranje žderača i ispičutura na pločnicima, odlična i besplatna zabava? Jesu li gosti birtije majmuni za promatranje? Zar se na pločnicima Pariza ili Barcelone, Venecije ili Amsterdama ne događa nešto slično? Pa, eto i meni mog egzotičnog putovanja, pomislih. Jedna gospođa, rekla bih penzićka seniorka, diskretno bi zinula svaki put kada sam prinosila vilicu sa slasticom svojim ustima. Svakim mojim zalogajem obliznula je svoje usnice. Povremeno bi duboko udahnula, pretpostavljam, da inhalira što više mirisa kave.
Tada, deus ex machina. Krupnim koracima približavalo mi se drago lice i osmijeh davne studentske ljubavi. Pridružio mi se i platio i moj osvetnički račun. (Ima Ga!). Prisjećali smo se poljubaca ispod repa banova konja. Špica je bila Woodstock nas purgerskih baby bommersa. Zrće se još nije rodilo. Odnosno, bila je to usamljena obala a mogao je na njoj završiti i Tom Hanks i njegov Wilson (Cast Away).
Davni student, vrsni lažac s uvjerljivim upadom reče mi da sam sada ljepša od cure s kojom je ljubakao u vrijeme studija. Uzela sam to zrelo za gotovo i odlučih mu povjerovati, do provjere u prvom izlogu. Shvativši Mirkov i moj susret kao mig sudbine, prihvatila sam njegov poziv i naredni vikend posjetila sam sajam poljoprivrednih strojeva u njegovu gradu, gdje je bio jedan od organizatora. Dalje se sve odvijalo veoma brzo. Po prodaji svog stana, u Mirkovu gradiću kupila sam zamalo novu, zidanu kuću mlade obitelji koja je iseljavala u Irsku. Oni su krenuli na svoje dugo iščekivano emigrantsko putovanje, a ja sam san o egzotičnim lutanjima zamijenila ladanjem. Moj partner, udovac, učio me čarima vrtlarenja. Njegova dva oženjena sina žive u Njemačkoj i povremeno nas posjećuju, no, borave u svojoj roditeljskoj kući. Totalno europski egzotično.
Moj čopor iz grada obilazi me povremeno, zovu to putovanjem na selo. Ne pada mi na pamet kuhati im ručkove i pakirati hranu za doma. Moja lijepa, nova kuhinja dugo miriši po Ikei. Kada potomstvo navrati, nazovem lokalnu pizzeriju i nahranim goste, na verandi, ako baš nisu znali poći kući u pristojnom vremenskom roku. S vremenom su počeli dovoziti svoje pizze. Moji unuci i unuke, sada i sami roditelji, oduševljeni su mojim načinom života. Najavili su da u blizini traže kuće s okućnicama. Sada je in imati engleski vrt, psa, mačku i bakine usluge čuvanja praunučadi.
Epìlog
Moja kći i mlađi sin su u prijevremenim mirovinama. Stariji sin je nezaposlen, samac, živi s mojom bakom koja je usput, najstarija živuća stanovnica RH. Svako poslijepodne igraju remi s ekipicom iz zgrade, uz jaku tursku kavu i poneku cigaretu. Moji roditelji su u staračkom domu u podsljemenskoj zoni. Sinoć sam odgledala video na You Tubeu, pobijedili su na regionalnom plesnom natjecanju staračkih domova. Susjeda Anka me je nazvala baš jučer, izvjestivši me da moja bivša susjeda Tanja i njen suprug sele u Beč, gdje živi Tanjina svekrva. Navodno će otvoriti svoju putničku agenciju. Imaju dvije djevojčice. Moj bivši suprug Emil, vratio se na svoju domovinu. Zbog konobarice Marice dane provodi u bircu „Sretni Zagorec.“ U tom mjestu Anka ima prijateljicu i tako, svijet je mali.
Ja i Mirko živimo zajedno u mojoj kući na selu. Planiramo prodati je i kupiti apartman na udaljenom jadranskom otoku s plažicom pod balkonom i pogledom na otvoreno more. Bez Toma Hanksa, Wilson je dobrodošao. Čista egzotika!